Saradnica National Geographic-a, Ivana Dukčević, upoznaje nas sa historijatom gejši, sa njihovim obrazovanjem i načinom života, ali i otkriva iznenađujuću činjenicu da ovo zanimanje nekada nije bilo isključivo zanimanje žena.

Velika, crna vještačka perika koja imitira prenaglašeni volumen kose vezane u punđu, bez mnogo detalja; crveni i crni kreon oko očiju i crveni karmin preko cijelih usana; drvene japanke na nogama (geta) i kimono s bijelom kragnom čije su šare i cvjetni motivi veoma svedeni, a dezen uvijek u skladu sa trenutnim godišnjim dobom, najbolji su pokazatelj da je pored vas upravo prošla prava gejša u svojoj “radnoj odeći”. I to u predvečerje, nekom od sporednih ulica Kjota ili Kanazave, jer gejša nikada neće proći tamo gdje može da bude viđena, piše Nationalgeographic.rs.

Iako se u Gionu, u Kjotu, ponekim srećnim i nepripremljenim turistima ukaže rijetka prilika da na trenutak sretnu pravu gejšu, kako bi izbjegle poglede velikog broja turista koji pokušavaju da ih “presretnu” i fotografišu gejše mahom odlučuju da do ugovorene večernje adrese idu taksijem. Nerado se fotografišu, a njihove usluge i danas su veoma solidno plaćene.

Riječ “gejša” nastala je od japanskih reči gei (umjetnost) i sha (sufiks za osobu ženskog pola), i znači – umjetnica. Gejše su osobe koje nakon pet godina školovanja uspiju da ovladaju vještinama kao što su: sviranje na nekoliko nacionalnih instrumenata (na primjer šamisen), plesanje nacionalnog plesa, pjevanje narodnih pjesama, ceremonija služenja čaja i poznavanje društvenih igara. Poželjno je da su obrazovane, kako bi mogle da pričaju interesantne priče i vode razgovore sa grupom muške klijentele koja ih unajmljuje kao neku vrstu pratnje. Društvo grupe gejši najčešće se organizuje prilikom poslovnih banketa i grupnih proslava koje čine muškarci, kako bi im veče učinile prijatnijim.

Sredinom XIX veka, dolaskom Zapadnjaka u još uvek srednjovjekovni Japan mnogi od njih nisu umjeli da razlikuju prostitutke i zabavljačice (oiran) od gejši, te su svrstavši ih u istu grupu gejše potpuno pogrešno izjednačene sa prostitutkama. Istine radi, neke od zabavljačica su se novopridošlicama predstavljale kao gejše kako bi sebi dale na značaju, pa su negde na toj relaciji nastale i prve zabune.

Gejše mogu postati osobe koje nisu mlađe od 25, i to mogu ostati do svoje 75. godine života. Najviše gejši danas radi u Kjotu gdje ih nazivaju geiko, i u gradiću Kanazavi koji nazivaju “Mali Kjoto”. Za poznavaoce, pravu gejšu je lako razlikovati od turistkinja, najčešće domaćih – Japanki, ali i Zapadnjakinja, koje u poslednjih nekoliko godina iznajmljuju odjeću na dan, i šetaju duž glavnih gradskih atrakcija. Gradski studio zadužen za ovu vrstu zabave, zakonski se obavezao da će turistkinje oblačiti u odjeću čiji se motivi razlikuju od autentičnih, kako ne bi nastala zabuna između njih i pravih gejši.

Lice gejši ponekad je obojeno u bijelo (shiro-nuri), osim tri pruge pozadi na vratu (komata) koje ostaju u boji kože što se u japanskoj tradiciji doživljava erotičnim detaljem ženskog tela. Majko nose šareniji kimono od gejši, sa većim obijem (leđna dekoracija kimona), više detalja na odjeći i ukrasa na punđi (od njihove kose), a na nogama imaju okobo, tradicionalne drvene nanule sa visokim platformama. Takođe, razlika između majko i gejši je u tome što prve imaju punđu od svoje kose, a gejše isključivo nose perike sa veoma malo dekoracije.

Gejša nekada nije bilo isključivo zanimanje žena, već i muškaraca. Postojali su još u XIII vijeku, a njihov naziv na japanskom bio je taikomochi ili hōkan. Iako su bili lični družbenici šoguna, povezuju ih i sa zanimanjem komičara, imitatora, zabavljača nalik “dvorskoj ludi” na evropskim dvorovima, čak sa dobošarima. Sve do XVIII vijeka bilo ih je više od žena, ali je od XIX vijeka njhov broj počeo naglo da opada. Danas u Japanu postoji samo jedan.

Krajem XX vijeka, izvjestan broj strankinja po prvi put je uspio da stekne zvanje gejši u Japanu, a tri su i danas aktivne. Osim obaveznog dopuštenja roditelja da uče za gejše i odličnog poznavanja japanskog jezika, prilikom aplikacije za učenje od buduće gejše traži se i da nije viša od 160 centimetara i teža od 43 kilograma, što mnogim Zapadnjakinjama predstavlja prepreku.

Carstvo – riječ koja zvuči prilično moćno, ali ne samo što zvuči već ono to i jeste.

Otkad je svijeta, praktički postoje i razna carstva, a neka od njih postala su toliko globalno jaka da su se protezala i na više od jednog kontinenta. Neka su trajala samo decenijama, neka stoljećima, a neka i hiljadama godina. Stranica worldatlas.com pobrojila je 10, a mi smo izabrali 5 najdugotrajnijih carstava u historiji!

Sveto Rimsko Carstvo (27. p.n.e. – 1453.)

Najdugovječnije carstvo u historiji bilo je Rimsko. Carstvo je nastalo još 27. godine prije nove ere, nakon što su građanski ratovi doveli do sloma Rimske republike. Rim je postao carstvo te je imao teritorij cijele Zapadne i Južne Evrope, dijela Afrike, ali i Azije. Zapravo, teritorij je u jednom trenutku postao toliko veliki da ga je u 3. stoljeću car Dioklecijan podijelio na dva dijela – Zapad i Istok. Zapadno Carstvo palo je 476. godine, no Istočno, poznato i kao Bizantsko, opstalo je sve do 1453. kada su Osmanlije osvojile Carigrad.

Kušitsko Kraljevstvo (1069. p.n.e. – 330.)

Većim dijelom teritorija nalazilo se na području današnjeg sjeveroistočnog Sudana. Kraljevstvo je u početku nastalo kao grad država Napata, a kasnije je Napata postao glavni grad kraljevstva. U 8. stoljeću prije nove ere kušitski kraljevi postali su i faraoni egipatske 25. dinastije. Ipak, vlast nad Egiptom nije dugo trajala jer već u 7. stoljeću u Egipat ulaze Asirci i tjeraju Kušite. Kasnije je prijestonica umjesto Napate koju su zauzeli Egipćani postao grad Meroe, a 330. godine kraljevstvo je prestalo postojati uništavanjem Meroea sa strane Aksamita.

Rimsko Carstvo (800. – 1806.)

Stvaranje Svetog Rimskog Carstva bio je pokušaj obnove propalog Zapadnog tri stoljeća ranije. Počelo je krunjenjem Karla Velikog za cara, a na vrhuncu Carstvo su činile današnje Njemačka, Švicarska, Lihtenštajn, Luksemburg, Češka, Austrija, Slovenija, Belgija, Nizozemska te veliki dijelovi Poljske, Francuske i Italije. Godine 1648., završetkom Tridesetogodišnjeg rata, Carstvo se rascjepkalo, a 1806., “zahvaljujući” Napoleonu, ono je prestalo postojati, piše Raport.ba.

Mletačka Republika (797. – 1797.)

Ova republika potrajala je ravno hiljadu godina. Mlečani su kontrolisali teritorij u unutrašnjosti Italije, kao i Veneciju i njenu okolicu, ali i dobar dio Hrvatske i Albanije. Ponos države bila je moćna i snažna mornarica, ali ipak ni ona nije pomogla protiv Napoleona, koji je u zauzeo grad 1797. godine te je tako završila priča o Mletačkoj Republici.

Carstvo Silla (57. p.n.e. – 935.)

Ovo carstvo bilo je smješteno na području današnje Južne Koreje. Sa širenjem teritorija počelo je u 1. stoljeću prije nove ere, a u 6. i 7. stoljeću doseglo je svoju maksimalnu veličinu protegnuvši se na teritorij koji bi odgovarao teritoriju današnje Južne Koreje. Do kraja 9. stoljeća počelo je postupno propadati, a 935. konačno ga je pokorilo kraljevstvo Goryeo.

Djeda Mrazevi obradovali su danas najmlađe pacijente tradicionalnim spuštanjem niz staklenu fasadu Ljubljanske pedijatrijske klinike, a potom ih darovali.

Na organizovanju prijatnog događaja ovog hladnog ponedeljka ujutru, iz Kliničkog centra Ljubljana zahvaljuju se Hitradio centru i speleolozima Pećinske spasilačke službe.

Oni su obučeni u Djeda Mrazove zakucali na vrata bolničkih soba. (Anadolija)