Više puta sam pomislila posljednjih godina, možda treba da joj kažem da je volim. Pa mi je bilo glupo. Mi to nismo radile. I tako nam je to i ostalo. Puno neizrečene ljubavi koja nas okružuje.
– Probaj sir, dobar je. Domaći. – kaže moj svekar svakog dana za stolom.
– Ne mogu. Evo jedem ovaj. – kažem gotovo svaki put kad pokažem na fetu.
– Ih, taj! Iz fabrike!
– Šta da radim, ne mogu.
Posljednji put kad sam je držala za ruku bila je topla i stegla me je. Mislila sam da sam ja ta koja je steže. Kao nekad dok me je vodila kroz punu pijacu subotom ujutro. „Stani tu. Dobar dan, pošto sir?“ Pa ako joj odgovara cijena, ona prihvati pružen nož sa komadićem sira na vrhu. „Što nisi probala kod onog čovjeka?“ „Nije bilo čisto. Ne mogu od svakog.“
Ne znam kako i zašto, to mi je jedna od najživljih uspomena. To, pa onda kad stignemo kući, njeno podizanje noge na stepenik. „Kćerko, otkopčaj mi čizmu.“ I moji tanki prsti koji vuku rajsferšlus od koljena do stopala. Nije mogla da se savija zbog kuka.
Počela je da krivi kad je bila mojih godina. U trideset nekoj imala je muža, dvije kćerke u osnovnoj školi, bolestan kuk i kuću na ramenima. Ali nije odustajala. Radila je sve. Pijaca subotom bila je obavezna. Kad se mnogo zadržimo, na putu do kuće stala bi kod stare drvene trafike kod semafora i rekla: „Da jedemo burek za doručak? Može?“ Miris bureka u masnom papiru pratio bi nas do kuće. S vremena na vrijeme bismo stale da zamjenimo ruke. Spustimo torbe i kese, pa ih prebacimo iz desne u lijevu. Na desnom dlanu tamo gde su se blago usjekle ručke torbe osjetim njene tople prste.
Posljednji put kad sam je držala za ruku bila je topla i stegla me je. Mislila sam da sam ja ta koja je steže. Sve dok nisam htjela da je pustim da bih spriječila da moje dijete padne sa stolice. Tad sam shvatila da ovog puta ona steže mene. Posljednji put.
Umijemo li mi da se oprostimo? Kad se opraštamo na pola dana, dva mjeseca, godinu, na „čujemo se“, na zauvijek? Umijemo li da zagrlimo uvijek kako treba? Je l’ kažemo prave riječi? Koje su riječi krive?
– Hvala Bogu, imate koga da se sjećate.
Pomislim, samo to i imamo. Sjećanja uredno složena u fiokama, koje rijetko otvaramo i provjetravamo. Svaki put iskoči neka nova uspomena, izgužvana na ivicama, bez tona ili sa zvukovima koje ne pamtimo. Šoljice za kafu na kojim piše “Pozdrav iz Niške banje”. Džezva za jednu kafu. “To kad si sama, pa sjedneš da odmoriš i popiješ tu jednu kafu. Da se sjetiš mene.”
Nekad smo ležali u velikom bračnom krevetu. Sestra i ja u sredini, a nena i djed sa strane. Ugasi se svjetlo i nena kaže „’Ajde, spavanje.“ Pa kao da je to neka komanda za njih dvoje, a ne za nas – zapjevaju. I ko zna koliko dugo pjevaju tako u mraku, a mi se uspavamo već kod druge strofe.
Onda negdje oko 4h djed stvarno porani. Mala stona lampa se uključi nakratko dok se on spremi za posao. Kad čujemo kako škljocne, ponovo zaspimo u mraku.
Nekad mislim da je cijeli život to spavanje u mraku. I djetinjstvo koje je spakovano u neku posebnu svjetlost, kao u celofan pa pritegnuto gumicom za tegle. Je l’ normalno što još ne osećam da mi nedostaje? Je l’ normalno što još mislim da je tu? Tamo, u kući u kojoj sam odrasla.
– Znaš, ne mogu da shvatim da njih jednog dana neće biti. Nekad mi je teško da ih vidim kao to što jesu, znaš, moji djed i nena? Valjda znam toliko o njihovoj mladosti da ih uvijek zamišljam mlade. Možda čak i prije nego što su se upoznali. Je l’ to normalno?
– Normalno je. Zašto ne bi bilo. Na kraju, to je ono što ti misliš i osjećaš. Gdje piše da moraš da ih pamtiš kao stare?
Kako se rastaneš sa nekim ko te je uspravio na noge? Ko te je držao za ruku? Grlio kad se spremaš za izlazak u nedjelju u 5h poslije ručka?
– Evo, ovde su ti jaja, ovde malo punjena paprika da imate za večeras kad stignete. E i pola hljeba.
– Ima, neno, hljeb i u gradu, znaš?
– Ima, al’ možda se zatvori prodavnica. Kasno stižete, što da mislite i na hljeb. Eto tako. ‘Ajde, sretan put! Pazite se tamo. Vidimo se!
Kako se rastaneš od nekog ko je bio toliko drugačiji od tebe, po karakteru, vremenu koje ga je stvorilo, po mislima, ali koga si neizmerno voljeo? Ko te je naučio da je u redu ako “ne možeš od svakog i sa svakim”.
Više puta sam pomislila posljednjih godina, možda treba da joj kažem da je volim. Pa mi je bilo glupo. Mi to nismo radile. I tako nam je to i ostalo. Puno neizrečene ljubavi koja nas okružuje.
Čak i kad se rastanemo. Šta kažemo? Pazi se tamo. Vidimo se. (lolamagazin.com)