Posjetite

Život

Gdje je granica između starosti i najboljih godina?

Ta ruža koja cijelo ljeto tako divno cvjeta, jutros je ponovo otvorila bulke. Za par dana će ih pretvoriti u šipke, a onda opet otvoriti nove.

Čitam da američki psiholozi savjetuju ljude da se sa godinama života trebaju ponašati upravo kao ruže. Neke latice vremenom će opasti i ne treba žaliti za njima, nego otvarati nove pupoljke, što bi značilo: sticati nova znanja, vjerovati u sebe, koristiti svoju zrelost kao resurs za nove poduhvate.

Gledala sam staricu kako pokušava da pređe na drugu stranu ulice. Mlada djevojka za volanom nestrpljivo je trubila, požurujući je. Takvu nestrpljivost obično pokaže iskusan vozač, prema onom ko prvi put sjeda za volan.

Starica je koračala lagano, nesigurno, već uplašeno pred kolonom automobila koja se već počela formirati. Cupkala je mlada vozačica nervozno i na ka kraju kroz prozor doviknula: „Što ne sjediš kod kuće, kud ćeš takva stara!“

Ništa nije tako neumitno prolazno kao mladost, a ona, baš tako prolazna i nezadrživa, voli da pokaže svoju nadmoć nad starošću. Baš mladost, koju niko nije trajno zadržao, a toliko se uzaludno trudimo, daje sebi slobodu da kaže: „Kud si krenula, stara si, kasno je…“

Dobrodošli i oni stariji od 65

Nedavno me zvao sugrađanin želeći da pohađa kurs grafičkog dizajna i pitao me: „Da li biste me primili na kurs?“

„Pa zašto vas ne bih primila?“

„Zato što imam 65 godina, rekao je!“

„To nije prepreka, naravno da ste dobrodošli!“

„Ali nedavno sam želio da upišem kurs engleskog i tamo su mi rekli: ne primamo kandidate tih godina, usporavaćete grupu!“

Pomislim šta bi se desilo da se raspitivao za kurs plesa, na primjer.

Svoju lekciju sam naučila od Jima, dragog i dobrog šefa. Moje kćerke su bile male i djevojčičasto slatke s kikicama i šnalama i Jim se trudio da ih uči engleski, da ih počasti slasnim američkim bombonama.

Mladalački nadobudna procjenjivala sam da je Jim star. Da li zbog sijede kose, ili zbog saharskih vjetrova koji su ga šibali dok je radio u afričkim mirovnim misijama, djelovao mi je srednjovječno. Sada bih rekla srednjovječno, ali tada sam mislila da je Jim, koji je gazio drugu polovinu pedesetih, zapravo star.

Ne znam zašto me je Jim volio. Ali prema meni je bio krajnje popustljiv, tolerisao kašnjenje, smijao se mojim pokušajima da budem duhovita. Sve do momenta kada je Jim sušio pokisli kaputić moje djevojčice, grijao joj ručice i rekao: „Volio bih da imam baš ovakvu kćerku. Nadam se da ću uskoro dobiti dijete“, nastavljao je.

Na to sam ja, sigurna u čvrstinu svoje mladost i pozicije, nespretno i ničim izazvano rekla: “Malo je kasno, o tome je trebalo misliti ranije!“

Odlučila roditi treće dijete

I tako se završila njegova naklonost, Jim je po prvi put pokazao da zna da bude ljut i neprijatan, jako ga je povrijedila moja procjena i rekao je, za mene tako opominjuću i otrježnjujuću rečenicu: “Ko si ti da procjenjuješ šta je za mene rano, a na šta sam ja zakasnio!“

Bezbroj puta kasnije razmišljajući o ovoj situaciji, definišem je kao prethodnicu i prelomnu tačku za mnoge moje kasnije životne odluke.

Imala sam 39 godina kada sam odlučila da dobijem treće dijete. “Prekasno je“, govorili su mi mnogi. Od najbližih, do slučajnih i neupitanih prolaznika. Na pijaci, u redovima za plaćanje računa, na porodičnim sjedeljkama, komšije kojima ne znam ni ime, ocjenjivali su moje godine kao pozne, odluku kao neracionalnu.

Štaviše, mnogi su, konstatujući da sam trudna, bez uvoda pitali: “A koliko vaš stan ima kvadrata?“ Jer balkanska duša ima usađen format o tome da su godine i kvadrati stana nužno povezani sa porodičnom srećom, valjda misle da je u većem prostoru više ljubavi. Da li u većoj kvadraturi rastu srećnija i pametnija djeca? Sve manje mogu da podnesem direktnu proporcionalnot ove tvrdnje.

Pred samu trudnoću sam pohađala postdiplomski studij. “Pa šta će ti to, pa kasno je, kasno je…”

I gdje je sad ta granica? Da li starost počinje onda kad izgubite blještavilo uma, ili kad vaše nausnice izgledaju kao je s njih moguće očitati bar kod? Svjedočili smo nedavno sceni kada šef želi da plati svom zaposleniku da usavrši Excel. No on je to zdušno odbijao i govorio: „Star sam, šta će meni to, ne želim…“

Istovremeno znamo da u Americi na primjer, ljudi sa 65 godina upisuju fakultet. Štaviše, da tokom života ostvare izvjesnu ušteđevinu kako bi aktivno starili. Mi bi bili skloni to ismijavati, ne shvatajući da je to način za održavanje kognitivne svježine i da naši balkanski motivi nisu kompatibilni sa ovakvim idejama.

Nošen željom da napomene da je starost neumitna, američki autor Michael Kinsley je napisao zanimljiv priručnik pod nazivom: “Starost – vodič za početnike!“

Starci, a početnici

I upravo je to sad pitanje: kada postajemo starački početnici? Gdje je ta linija gdje rano prelazi u kasno, ili gdje “sad je pravo vrijeme“ prelazi u “kasno je sad“. Ili: gdje je granica između najboljih godina za nove početke i momenta kada postaješ “usporivač grupe“.

I ko meni treba da odredi da li i na koji način usporavam neku grupu? Ko mi daje za pravo da trubim na pješačkom prelazu, jer starica ne prelazi ulicu željenom/očekivanom brzinom. Gdje je granica kada prestaješ biti mladić, a postaješ starački početnik?

Legendarni glumac Bata Stojković je rekao: „Kad jednom ostariš, zažaličeš da dvije stvari, za onim što si pogrešio i za onim što si propustio. Manje će boleti one gde si pogrešio, a više one koje si propustio.“

Zato, dragi starački početnici, koliko god godina imali, vjerujemo da je aktivno starenje način da ponovo otvorimo pupoljke.

Molim vas nemojte prebrzo da starite, jer s kim ću ja onda ostati mlada? Cvjetajmo i blistajmo, jer granica je zapravo tamo gdje je sam povučeš! (aljazeera.com)

Priključite se diskusiji

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Život

Fenomenalnih 20 životnih savjeta čuvenog Rusa: Nikako ne jedite svinjetinu, ona šalje na drugi svijet

1. Naučite da sve “vidite živo” i uživate u svemu – travi, drveću, pticama, životinjama, zemlji, nebu. Gledajte ih ljubazno i sa punim srcem i oni će vam uzvratiti. To je znanje koje nećete pronaći u knjigama.

2. Odvojte neko vrijeme da stojite bosi na zemlji. Dajte svoje tijelo zemlji kako ga ona ne sama ne bi pozvala.

3. Ugrabite svaku priliku da budete pored vode. Oslobodićete se umora i pročistiti misli.

4. Pijite čistu vodu kad od je moguće, ne čekajte da ožednite. To je najbolji lijek. Tamo gdje me sudbina nije vodila, prvo sam tražio izvor. Ne pijte slatke i slane (mineralne) vode iz boca. Prva će izjesti jetru, druga će vezati krvne sudove.

5. Povrće treba da se nađe na vašem stolu svaki dan. Na prvom mjestu cvekla, nema bolje hrane na zemlji. Zatim pasulj, bundeva, bobice, šargarepa, paradajz, paprike, spanać, zelena salata, jabuke, grožđe, šljive.

6. Ako želite možete da jedete meso. Ali rijetko. Nikako ne jedite svinjetinu, ona šalje na drugi svijet.

7. Kobasice, prženi krompir, keks, slatkiši i hrana u konzervama su loša hrana. Moja hrana su žitarice, pasulj i zeleniš. Predatori jedu meso, oni su lijeni, jedva se kreću. Konji koji jedu žitarice aktivni su cio dan. Skakavac se hrani travom i skače i leti cio dan.

8. Kako bih jeo manje, pijem mnogo vode i jedem kompot, jedem prostu hranu i svježe povrće. Od četvrtka uveče do petka uveče ne jedem ništa, samo pijem vodu.

9. Post je najveća milost. Ništa me ne jača i ne podmlađuje kao post. Kosti postaju lakše, poput ptice, srce postaje veselo. Poslije svakog velikog posta ja sam nekoliko godina mlađi.

10. Sunce izlazi i zalazi za vas. Rad prestaje nakon zalaska sunca. Kada se naviknete na ovo tijelo i um će vam postati jači. Mozak će se bolje odmoriti i razbistriti za san. Tako rade kaluđeri i vojnici i zato imaju snagu da služe.

11. Treba da odspavate pola sata u toku dana kako bi se osvježila krv u vašoj glavi. Nemojte da spavate odmah nakon jela, tada se salo mast taloži u krvnim sudovima.

12. Manje sjedite, ali spavajte dovoljno.

13. Pokušajte više da boravite na otvorenom prostoru. Naučite da živite u hladnoj prostoriji. Dovoljno je da vam stopala i ruke budu zagrijani, ali glava hladna. Tijelo stari i propada od toplote.

14. Ojačavajte tijelo biljkama. Pomiješajte šaku ljekovitih biljaka i bobica i prelijte proključalom vodom i to pijte cio dan. Na zimu uvidjećete prave prednosti ovoga.

15. Ne zaboravite orašaste plodove. Orasi izgledaju poput našeg mozda, oni su i moćni za mozak.

16. Sa ljudima budite ljubazni i pažljivi. Od svakog od njih, makar površno, možete da naučite nešto. Od ljudi ne stvarajte ni prijatelje ni neprijatelje tako vam nikada neće stvarati probleme.

17. Ono što vam je suđeno dobićete kad tad, samo treba da strpljivo čekate. Ne opterećujte dušu time.

18. Ne vjerujte u predrasude, astrologe i proricanje sudbine. Neka vam tijelo i srce budu čisti.

19. Kada se osjećate loše, treba da šetate mnogo. Preko polja, kroz šume, pored rijeke. Voda će odnijeti vašu tugu. Bitno je da zapamtite: najbolji lijek za tijelo i dušu su: post, molitva i fizički rad.

20. Krećite se više. Na kamenu koji se kotrlja ne raste mahovina. Nesreće nas drže nepokretnim. Ne bježite od njih ne dozvolite im da dominiraju nad vama. Nikada se ne plašite da naučite i uradite nešto novo.

Nastavite čitati

Život

51-godišnjakinja će roditi svoju unuku – umjesto neplodne kćerke

Julie Loving (51) dokaz je kako majčina ljubav nema granica – zbog kćeri Breanne Lockwood i njenih problema s plodnošću pristala je biti surogatom te nositi i roditi toliko željeno dijete u porodicu. 

Možda zvuči kao radnja iz meksičkih telenovela, no riječ je plemenitoj gesti požrtvovne majke koja je odlučila pomoći svojoj kćerki te će joj uskoro roditi njenu kćerku, a svoju unuku.

Godinama su Breanna (29) i njen suprug Aaron Lockwood (28) pokušavali postati roditelji, još od vjenčanja 2016. godine para koji se zaljubio u srednjoj školi, a veza je odoljela svim izazovima. Breanna je oduvijek znala da želi biti majka. Nadali su se putovanjima tokom prve godine braka prije nego što su zasnuju porodicu. Ti su planovi stavljeni na čekanje kad se Breannin djed razbolio, jer je toliko željela da on upozna svog praunuka prije nego što umre.

U početku su pokušali ostati trudni prirodnim putem, No, nakon godinu dana bez uspjeha, odlučili su ugovoriti sastanak s dr. Brianom Kaplanom na Klinici za plodnost u Illinoisu. Tamo su s dr. Kaplanom započeli vitro oplodnju, prenosi Today.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

No, nakon 476 injekcija, osam IVF transfera smrznutog embrija, dva pobačaja i izvanmaternične trudnoće, bili su slomljeni.

Nakon četiri godine nade, praćene bolom i razočarenjima, umalo su odustali od ideje da će imati vlastito dijete.  Jedina preostala opcija bila je pronaći surogat, koji može koštati više od 100.000 američkih dolara.

Fizički i psihički znala sam da ću progurati bilo što, ali nema puno toga na što se može ako nemaš novac i mislim da me je to uplašilo – rekla je Breanna.

I tada se javila nada, u obliku nesebičnog dara Breannine majke, koja je ponudila biti surogat svojoj kćeri i zetu.  Julie Loving je godinama bespomoćno gledao kako Breanna i Aaron neumorno pokušavaju započeti izgradnju vlastite porodice. Tada joj je palo na na pamet ‘ja im mogu biti surogat!’

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

– Tako sam sretna što mogu pomoći svojoj kćeri i njenom suprugu da osnuju porodicu. To je zapravo sve što želim, da pomognem njima – objasnila je 51-godišnja trudnica.

Jedno je sigurno, da na svijet ima više ljudi kao što je Julie Loving, sigurno bi bio bolje mjesto.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

Nastavite čitati

Aktuelno

Ratna sudbina ih odvela u Ameriku i Švedsku, vratili se u domovinu: “BiH je najljepša zemlja, Tuzla najbolji grad”

U moru priča o odlasku u svijet i potrazi za poslom, boljim uslovima života i sigurnijom egzistencijom donosimo jednu izuzetno neobičnu, pozitivnu i motivirajuću priču o porodici koja je odlučila da živi tamo gdje je kako sami kažu “mirna duša”.

Mirza i Idana Mahić školovanje su završili u Švedskoj i Americi a nakon upoznavanja zajednički interes je bio da mirnu luku pronađu tamo gdje će u potpunosti osjetiti svoje zadovoljstvo i mir. Danas sa sinom Makom i kćerkicom Laylom žive u Tuzli i vjeruju da bolje sutra postoji ali da svi skupa moramo biti aktivni kreatori boljeg ambijenta i vlastitim primjerima promovisati pozitivne vrijednosti u društvu. Ove godine Mirza i Idana proslavljaju 10 godina braka ali i 10 godina od povratka u Bosnu i Hercegovinu, piše Tuzlanski.ba.

Kao 12-godišnjaci tokom rata Mirza i Idana napustili su Bosnu i Hercegovinu, Mirzu je put iz Tuzle odveo u Sjedinjene Američke Države, Idana je iz rodne Banjaluke sa porodicom odselila u Švedsku:

“Zbog zdravstvenih problema užeg člana porodice i potrebe hitnog liječenja istog, koje nije bilo moguće u ratnoj Bosni i Hercegovini, sa porodicom iz Tuzle otišao sam u novembru 1994-e za Chicago, tada sam imao 12,5 godina. U Americi sam se školovao te diplomirao e-trgovinu na DePaul Univerzitetu u Chicagu, a nakon toga sam magistrirao ekonomiju na Loyola Univerzitetu koji se također nalazi u Chikagu.” za Tuzlanski.ba Mirza počinje svoju priču, te prepričava iskustvo koje je imala supruga: “Idana je 1992-e iz Banja Luke sa porodicom “otišla” za Novi Pazar, da bi se zbog pogoršane političke situacije u tom dijelu bivše Jugoslavije, 1998-e odselila za Geteborg u Švedsku, imala je tada 12 godina. Idana je naravno nastavila školovanje da bi kasnije diplomirala politologiju, magistrirala javnu upravu na Geteborškom Univerzitetu.”

Trenutak kada su se prvi put upoznali bio je poseban, oboje se sa blagim osmijehom na licu prisjećaju okolnosti u kojem su se pogledi sreli i kako kažu tada su već znali, da će 2008. godina koja je tek nastupila biti jedna od najljepših: 

“Krajem 2007-e sam bio am u Tranasu (Švedska) u posjeti neni, amidži i strini koji su tu živjeli, Idanu sam upoznao na proslavi Nove godine u ex-Yu baru/diskoteci u Geteborgu, tako da je vrlo lako prisjetiti se datuma; 1. januar 2008. u 12:10 ujutro je počeo naš prvi razgovor. Upitao sam Idanu šta misli o životu u Švedskoj i kakvi su joj planovi, kada je odgovorila da je lijepo ali da srce kuca za Bosnu i Hercegovinu, da razmišlja o povratku – rekao sam da možemo nastaviti razgovor jer imamo isti pogled na tu temu koja je meni bila jako bitna. Prije nego što smo stupili u brak, zabavljali smo se oko godinu i po dana, većinu vremena proveli smo u Tuzli, ja sam radio od kuće virtualno, a Idana je pisala magistarski rad. Sjećam se da je Idani bilo interesantno vidjeti moju reakciju kad smo ulazili u Tuzlu po prvi put zajedno, autobusom iz Sarajeva – prolazili pored termoelektrane u Tuzli a meni suze u očima.  Sada joj je jasno i zašto, jer danas gajimo zajedničku ljubav prema ovom gradu.”

U vremenu kada smo svjedoci masovnog iseljavanja mladih u potrazi za sigurnim zaposljenjem, sređenijim sistemom i boljim životnim uslovima kod Mirze i Idane se rodila ideja o povratku u BiH, tačnije u Tuzlu. Kako je uopšte došlo do toga? 

“Oboje smo imali slično odrastanje u smislu da smo svaki godišnji odmor provodili u Bosni i Hercegovini, ja sam svako ljeto radio po 13 sati dnevno kao teniski trener, samo da bi proveo 15 dana u Tuzli. Idana je isto tako obavljala različite poslove da bi mogla provesti dio ljeta u domovini.  Logično nam je onda bilo da pokušamo živjeti tu gdje idemo na odmor, gdje nam je najljepše, a da biramo druge destinacije za ljetovanja/zimovanja.

Kakva je bila reackija  porodice, prijatelja ili kolega na poslu kada ste između Švedske i Amerike odabrali povratak u BiH kao konačnu mirnu luku za podizanje porodice? 

“Iskreno nisu baš bili oduševljeni, smatrali su da je to neka faza koja će kratko trajati. Ali mi smo imali veliku želju da nam se djeca rode i odrastaju u Bosni i Hercegovini, da puste korijene ovdje.  Oni kasnije možda i odu negdje vani da studiraju ili rade, ali jednom kad čovjek pusti korijen i stvori tu ljubav za domovinom, uvijek se vraća – mi smo dokaz. Čak smo otišli i korak dalje, nakon što smo živjeli na Brčanskoj Malti u stanu gdje sam odrastao, i jedan kratak period na Sjenjaku, sada smo u blizini škole Centar, dijelu grada gdje je moja mama odrasla, i njenji roditelji, u biti svi moji Bešlagići – jednostavno imao sam želju da moja djeca odrastaju gdje sam i ja sam proveo veliki dio svog djetinjstva kod majke/djeda, i na tenisu.” ističe Mirza

U BiH se danas mladi školuju, završe fakultete i idu vani kao “gotov proizvod“ da pronađu posao, vi ste otišli vani, završili prestižne fakultete, zaposlili se vani i vratili u BiH? Vaš poslodavac je američka kompanija? Dakle moguće je živjeti u BiH a raditi za američko tržište? 

“Naravno, uvijek kruže te priče kako naše školovanje ne valja, kako nam je obrazovni sistem loš, a onda se postavlja pitanje kako je moguće da su baš Bosanci i Hercegovci najbolje integrirani u recimo Švedsko društvo, od svih etničkih grupa koje su tamo došle (dokazano). I ne samo u Švedskoj, nego gdje god dođe naš kadar vrlo brzo se uklopi u to društvo i postane produktivan dio istog, od Njemačke, USA, Kanade, itd…  Očigledno nije sve to tako loše, ili nam obrazovni sistem nije toliko loš kao što govore, ili u našim porodicama odgajamo djecu na način koji nije za zanemariti. Znači moguće je i otići, i vratiti se, i raditi od kuće, pogotovo sada sa pandemijom sve je više ljudi koji rade virtualno, iz svoga doma za različita svjetska tržišta, ono što Idana i ja radimo zadnjih 12 godina, sad je veća stvarnost nego ikada. Ali ponavljam ta želja, i rad ka određenom cilju mora biti konstantno prisutna. Prva sam generacija koja je završila smjer e-trgovine u cijeloj Americi, jer je moj san je bio da radim virtualno iz Tuzle znajući da mi baš taj smjer daje najveću šansu za postizanje tog sna.”

Pored toga što ste živjeli vani, avanturističkog ste duha, volite mnogo da putujete i obilazite brojne destinacije, slažete li se sa konstatacijom da Bosna i Hercegovina ima prirodne ljepote kakve su rijetko viđaju? Možete li napraviti paralelu između svega viđenog vani i onog što mi imamo?

“Generalno slabo cijenimo sebe, uvijek mislimo da je “trava zelenija kod komšije” – a imamo prekrasne rijeke, šume, planine, itd… jako dobru kuhinju, veliku dozu ljudskosti i humanosti koja je sve manje prisutna na zapadu. Jednom prilikom smo bili u Arizoni, Idana i ja ugledamo natpis “scenski pogled” koji se naplaćuje 5 dolara, te mi naravno znatiželjni platimo da vidimo to čudo.  Drugi turisti koji su tu bili oduševljeni prizorom a mi možemo samo reći da je besplatni pogled sa Kicelja, sa Ilinčice, sa vikendice na Majevici jedno 100 puta ljepši od ovog što smo mi platili da vidimo. Zadnji put na raftingu na Neretvi, grupa turista sa bliskog istoka pije izvorsku vodu koja teče iz stijene i samo ponavljaju:  “Džennet” – nešto sto je njima Džennet, nama svakodnevnica”.

Predivne plaže i impresivne građevine Chicaga sa jedne strane, miran Švedski mentalitet, mnoštvo otoka i jezera sa druge zamijenili ste slanim gradom. Jeste li zadovoljni životom u Tuzli?

“Zadovoljni smo, prvenstveno što imamo izuzetno dobre prijatelje koji simboliziraju ono što čini ovaj grad jedinstvenim na Balkanu, a to je suživot različitih vjera i kultura. Tuzla  nudi interesantan i dinamičan život i za djecu, slana banja, Panonska jezera, i veliki broj sportskih klubova koji odlično rade u razvoju iste te djece. Možemo reći i da je dolaskom Wizz Aira isto tako Tuzla postala dobro povezana sa zapadnom Evropom, a uvijek je bila povezana sa Sarajevom, Beogradom i Zagrebom zbog relativne blizine. Nešto što bi istinski voljeli da se poboljša je kvalitet zraka zimi, na tome se mora raditi intenzivnije, često se dešava da prijatelji i rodbina ne žele da nas posjete zbog zagađenosti zraka u gradu, a da ne govorimo o štetnosti za sve građane Tuzle, pogotovo djecu i stariju populaciju. Isto tako smatramo da se cijeli grad mora ravnomjernije razvijati, jer imamo prijatelje u skoro svim dijelovima grada, i vidi se da su određena naselja zapostavljena nauštrb užeg jezgra.”

Kao diplomirani politolog i magistrica javne uprave Idana Mahić vjeruje da se BiH može otrgnuti od loših politika, nacionalističkih retorika, nesposobnih kadrova, korupcije, nepotizma… 

“Moguće je, sa naše dvoje djece često putujemo kroz različite gradove u BiH, od Trebinja, Ljubuškog, Sarajeva, Banja Luke, itd… i mislim da najviše kroz druženje, upoznavanje možemo širiti priču o suživotu koji gajimo u Tuzli, ne samo pričom nego ponašanjem da gradimo te srušene mostove između ljudi. Naravno ovo nije nešto što će se promijeniti preko noći, nego vlastitim primjerom započeti taj proces, i ako nas se dovoljno uključi u taj proces, vremenom će doći i pozitivne promjene i pomaci u društvu. Postoji kineska poslovica koja kaže da je najbolje vrijeme za posaditi drvo bilo prije dvadeset godina, a drugo najbolje vrijeme je sada. Dakle, najbolje bi bilo da smo prije dvadeset godina počeli sa rješavanjem političkih problema unutar države, ali danas je bolje nego sutra, danas je bolje nego za opet nekih 20 godina.” kaže Idana u prijatnom i motivirajućem razogovoru za Tuzlanski.ba.

Iz vaše perspektive, koju poruku bi uputili mladim ljudima koji ne vide perspektivu u BiH? Da li otići, ostati ili poput vas otići pa se vratiti?

“Naš savjet je da mladi ljudi slušaju svoje srce i da rade ono što misle da će ih činiti sretnim, da se ne boje probati nešto novo, da se ne boje otići negdje novo, a isto tako znati da nije poraz vratiti se. Najgore je odrasti i onda kajati se, što niste nešto učnili. A prvobitno prije donošenja bilo kakve velike odluke, mlad čovjek prvo mora znati sebe cijeniti, cijeniti odakle dolazi, i nikada ne zaboravljati svoje korijene.” za kraj razgovora zaključili su Mirza i Idana. (Foto: V. Živković | Tuzlanski.ba)

Nastavite čitati

Top pet