Posjetite

Život

Gdje je granica između starosti i najboljih godina?

Ta ruža koja cijelo ljeto tako divno cvjeta, jutros je ponovo otvorila bulke. Za par dana će ih pretvoriti u šipke, a onda opet otvoriti nove.

Čitam da američki psiholozi savjetuju ljude da se sa godinama života trebaju ponašati upravo kao ruže. Neke latice vremenom će opasti i ne treba žaliti za njima, nego otvarati nove pupoljke, što bi značilo: sticati nova znanja, vjerovati u sebe, koristiti svoju zrelost kao resurs za nove poduhvate.

Gledala sam staricu kako pokušava da pređe na drugu stranu ulice. Mlada djevojka za volanom nestrpljivo je trubila, požurujući je. Takvu nestrpljivost obično pokaže iskusan vozač, prema onom ko prvi put sjeda za volan.

Starica je koračala lagano, nesigurno, već uplašeno pred kolonom automobila koja se već počela formirati. Cupkala je mlada vozačica nervozno i na ka kraju kroz prozor doviknula: „Što ne sjediš kod kuće, kud ćeš takva stara!“

Ništa nije tako neumitno prolazno kao mladost, a ona, baš tako prolazna i nezadrživa, voli da pokaže svoju nadmoć nad starošću. Baš mladost, koju niko nije trajno zadržao, a toliko se uzaludno trudimo, daje sebi slobodu da kaže: „Kud si krenula, stara si, kasno je…“

Dobrodošli i oni stariji od 65

Nedavno me zvao sugrađanin želeći da pohađa kurs grafičkog dizajna i pitao me: „Da li biste me primili na kurs?“

„Pa zašto vas ne bih primila?“

„Zato što imam 65 godina, rekao je!“

„To nije prepreka, naravno da ste dobrodošli!“

„Ali nedavno sam želio da upišem kurs engleskog i tamo su mi rekli: ne primamo kandidate tih godina, usporavaćete grupu!“

Pomislim šta bi se desilo da se raspitivao za kurs plesa, na primjer.

Svoju lekciju sam naučila od Jima, dragog i dobrog šefa. Moje kćerke su bile male i djevojčičasto slatke s kikicama i šnalama i Jim se trudio da ih uči engleski, da ih počasti slasnim američkim bombonama.

Mladalački nadobudna procjenjivala sam da je Jim star. Da li zbog sijede kose, ili zbog saharskih vjetrova koji su ga šibali dok je radio u afričkim mirovnim misijama, djelovao mi je srednjovječno. Sada bih rekla srednjovječno, ali tada sam mislila da je Jim, koji je gazio drugu polovinu pedesetih, zapravo star.

Ne znam zašto me je Jim volio. Ali prema meni je bio krajnje popustljiv, tolerisao kašnjenje, smijao se mojim pokušajima da budem duhovita. Sve do momenta kada je Jim sušio pokisli kaputić moje djevojčice, grijao joj ručice i rekao: „Volio bih da imam baš ovakvu kćerku. Nadam se da ću uskoro dobiti dijete“, nastavljao je.

Na to sam ja, sigurna u čvrstinu svoje mladost i pozicije, nespretno i ničim izazvano rekla: “Malo je kasno, o tome je trebalo misliti ranije!“

Odlučila roditi treće dijete

I tako se završila njegova naklonost, Jim je po prvi put pokazao da zna da bude ljut i neprijatan, jako ga je povrijedila moja procjena i rekao je, za mene tako opominjuću i otrježnjujuću rečenicu: “Ko si ti da procjenjuješ šta je za mene rano, a na šta sam ja zakasnio!“

Bezbroj puta kasnije razmišljajući o ovoj situaciji, definišem je kao prethodnicu i prelomnu tačku za mnoge moje kasnije životne odluke.

Imala sam 39 godina kada sam odlučila da dobijem treće dijete. “Prekasno je“, govorili su mi mnogi. Od najbližih, do slučajnih i neupitanih prolaznika. Na pijaci, u redovima za plaćanje računa, na porodičnim sjedeljkama, komšije kojima ne znam ni ime, ocjenjivali su moje godine kao pozne, odluku kao neracionalnu.

Štaviše, mnogi su, konstatujući da sam trudna, bez uvoda pitali: “A koliko vaš stan ima kvadrata?“ Jer balkanska duša ima usađen format o tome da su godine i kvadrati stana nužno povezani sa porodičnom srećom, valjda misle da je u većem prostoru više ljubavi. Da li u većoj kvadraturi rastu srećnija i pametnija djeca? Sve manje mogu da podnesem direktnu proporcionalnot ove tvrdnje.

Pred samu trudnoću sam pohađala postdiplomski studij. “Pa šta će ti to, pa kasno je, kasno je…”

I gdje je sad ta granica? Da li starost počinje onda kad izgubite blještavilo uma, ili kad vaše nausnice izgledaju kao je s njih moguće očitati bar kod? Svjedočili smo nedavno sceni kada šef želi da plati svom zaposleniku da usavrši Excel. No on je to zdušno odbijao i govorio: „Star sam, šta će meni to, ne želim…“

Istovremeno znamo da u Americi na primjer, ljudi sa 65 godina upisuju fakultet. Štaviše, da tokom života ostvare izvjesnu ušteđevinu kako bi aktivno starili. Mi bi bili skloni to ismijavati, ne shvatajući da je to način za održavanje kognitivne svježine i da naši balkanski motivi nisu kompatibilni sa ovakvim idejama.

Nošen željom da napomene da je starost neumitna, američki autor Michael Kinsley je napisao zanimljiv priručnik pod nazivom: “Starost – vodič za početnike!“

Starci, a početnici

I upravo je to sad pitanje: kada postajemo starački početnici? Gdje je ta linija gdje rano prelazi u kasno, ili gdje “sad je pravo vrijeme“ prelazi u “kasno je sad“. Ili: gdje je granica između najboljih godina za nove početke i momenta kada postaješ “usporivač grupe“.

I ko meni treba da odredi da li i na koji način usporavam neku grupu? Ko mi daje za pravo da trubim na pješačkom prelazu, jer starica ne prelazi ulicu željenom/očekivanom brzinom. Gdje je granica kada prestaješ biti mladić, a postaješ starački početnik?

Legendarni glumac Bata Stojković je rekao: „Kad jednom ostariš, zažaličeš da dvije stvari, za onim što si pogrešio i za onim što si propustio. Manje će boleti one gde si pogrešio, a više one koje si propustio.“

Zato, dragi starački početnici, koliko god godina imali, vjerujemo da je aktivno starenje način da ponovo otvorimo pupoljke.

Molim vas nemojte prebrzo da starite, jer s kim ću ja onda ostati mlada? Cvjetajmo i blistajmo, jer granica je zapravo tamo gdje je sam povučeš! (aljazeera.com)

Priključite se diskusiji

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Život

Djevojka pala vozački ispit bez da je upalila automobil, a razlog je nevjerovatan…

Djevojka (17) iz Lancashirea u Engleskoj pala je vozački ispit, a da nije stigla ni upaliti automobil i krenuti s vožnjom, prenosi LADbible.

Razlog pada je nevjerovatan i mnogi su, s kojima je podijelila ovu vijest, ostali šokirani.

Naime, kada je ispitivač sjeo u automobil primijetio je komadiće gumice za brisanje ispod svojih nogu i srušio djevojku jer je “automobil bio prljav i nespreman za vožnju”. Djevojka briznula u plač nakon što su je roditelji iznenadili novim psićem: ‘Drago nam je da smo se odvažili na ovaj potez’.

Najgore je, priča njezin otac Paul Turner, što automobil uopće nije njezin već od ispitivača kojima su ostali tragovi gumice jer su brisali nešto u svom zapisniku prije njezinog ispita.

“Nije kao da su bile prazne konzerve ili smeće posvuda… Cijela situacija je suluda. Raspravljali su se 10 minuta, ali nije popustio. Pala je ispit bez da je uopće vozila. Bila je žalosna i u suzama, a nije uspjela dobiti ni povrat novca koji je tražila jer priliku za ispit praktički nije ni dobila.”

Osim što je vozački ispit u Engleskoj trenutno 64 funte, odnosno 80 KM, Paul kaže kako se na isti čeka mjesecima što otežava samo polaganje jer prolazi puno vremena bez vožnje.

“Moja kći je toliko štedjela za ovo, baš je nepravedno.” Iz agencije za vožnju i sigurnost vozila (DVSA UK) dali su izjavu za medije:

“Izdane su smjernice da se automobili koji se koriste na vozačkim ispitima moraju očistiti prije testa kako bi se smanjila mogućnost zaraze koronavirusom. To se mora poštivati.” (Vecernji list)

Nastavite čitati

Život

Sve veći broj osoba žali se na povećan elektricitet svuda oko sebe? Jeste li među njima?

Posljednjih nekoliko nedjelja sve veći broj građana žali se na povećan elektricitet svuda oko sebe.

Iako je povremeno “peckanje” nešto na šta smo navikli, čini se da su postali sve češći i jači. Zašto je to tako baš sada?

Iako se niko nije povrijedio od mini-šokova, mnogo građana se zabrinulo i pitalo da li su samo oni problem.

Tako je jedna djevojka na svom Twitter nalogu podijelila problem koji ima, a vrlo obrzo joj je spao kamen sa srca.

Nevjerovatnom brzinom su se redali komentari na stotine ljudi koje muči isti problem. Ne mogu da se uhvate za kvaku automobila, vrata, gelender, pa čak i kada dodirnu drugu osobu prođu sa malim strujnim udarom. Ali tu problem ne prestaje. Ljudi su se žalili i da osjećaju elektricitet kada dodirnu mačke.

– Prije nekoliko mjeseci ja pipnem mačku, a mačka odleti pola metra, bježala je sve vrijeme od mene. Zamalo da je ubije visoki napon – ispričao je jedan korisnik.

Pošto niko ne može ni da pretpostavi zašto se ova pojava toliko intenzivirala, fizičar sa Elektrotehničkog fakulteta Jovan Cvetić je objasnio šta se tačno dešava.

Zimi baš izraženo – Sintetička odjeća izaziva trenje koje dovodi do razmjene elektriciteta.

Na primjer, kada sjednete na stolicu koja je sintetička, ili nosite sintetičku odjeću, i zatim se uhvatite za neki metal, može doći do elektriciteta – objašnjava Cvetić za 24sedam.

Takođe, u poslednjih nekoliko mjeseci “šokovi strujom” bili su prisutniji zbog zime, jer je upravo ovo godišnje doba drugi faktor povećanog naelektrisanja. – Suh vazduh i suho vrijeme pogoduju stvaranju statičkog elektriciteta, jer kada pada kiša ili je vazduh vlažan nećete osjetiti ove šokove – dodaje profesor.

Šta možemo da učinimo?

Za početak, tokom zime treba da se trudite da izbjegavate sintetičku, a nažalost i vunenu garderobu, koliko god to bilo kontradiktorno dubokom mrazu. Takođe, jedan od najvećih izvora statičkog elektriciteta su tepisi. Prilikom hodanja preko njih naša koža se naelektriše.

Kako stvaranju elektriciteta pogoduje suh vazduh, poželjno je da koristite ovlaživače prostorija. Kao i sa vazduhom, i suha koža pogoduje povećanju rizika od statičkog šoka. Isto tako, koliko god bilo teško, poželjno je izbjegavati sve metalne stvari jer su one najčešće mjesto “šokova”.

Ova peckanja jesu iritantna, ali opasna po zdravlje nisu. Jedino što ćete pod stresom otvarati prozore, vrata… Najbolje da u toj situaciji to radite preko dijela garderobe ili ubrusa.

Nastavite čitati

Život

Stanovnici japanskog ostrva otkrivaju tajnu dugog života: Mali tanjiri, aktivan život i prijateljstva

Na japanskom ostrvu Okinawa, koje zovu “ostrvo dugovječnosti”, lokalni stanovnici odbijaju da umru. Mještani rijetko pate od srčanih oboljenja, karcinoma ili demencije, a njihov aktivni društveni život i snažan osjećaj svrhe u životu ikigai često ih održava u životu i u dobrom zdravlju i duže od 100 godina, prenosi Reuters.

Jedna od pet “Plavih zona” dugovječnosti na svijetu, Okinawa je jedinstveno i zbog bliskosti među njegovim stanovnicima. Većina ih je uključena u jednu ili više neformalnih grupa prijatelja ili vršnjaka koji se redovno sastaju, povezuju ih zajednički interesi i prikupljaju mjesečne priloge za pomoć članovima u nevolji ili da bi podržali javne radove.

Stanovnici Okinawe u ishrani koriste mnogo povrća i hrane bogate antioksidantima, konzumiraju samo trećinu od prosječnog unosa šećera u Japanu i služe obroke na malim tanjirima. Redovno praktikuju laganije vježbe i jedu samo do 80% sitosti, što je u skladu sa drevnom mudrošću koja ne savjetuje prejedanje.

U jednom selu na ostrvu imaju čak i izbor za ljepotu za žene preko 80 godina. Ključ njihove sreće i dobrog zdravlja je ikigai, suština nečije prirode koja se ne fokusira na visoke ciljeve, ciljeve vezane za materijalno bogatstvo ili moć. Otkrivanje sopstvenog ikigai i svakodnevno vođenje njime, okupiraće vas stvarima koje daju smisao vašem životu. Ali je takođe važno, kažu, da se povežete sa prirodom, okružite ljudima koje volite i da ostanete aktivni.

Tajna dugog života, čini se, počinje tamo gdje se vaša znatiželja, intuicija i prijateljstva susreću.

Nastavite čitati

Top pet