Odlomak iz romana “Tvrđava” vjerovatno je jedan od poznatijih pasaža u historiji naše književnosti koji govori o ljubavi između muškarca i žene. Rijetko ko je umio da napipa puls tog uzvišenog, a jednostavnog osjećanja kao Meša Selimović.

“Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrjednijom od njih.

Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.”

Fjodor Mihajlovič Dostojevski poznat je kao jedan od prvih predstavnika psihološkog realizma u evropskoj književnosti, a njegova zapažanja o ljudima i odnosima uvijek nose posebnu težinu.

Ipak, u ljubav istinsku i bezuslovnu – izgleda da nije vjerovao, piše kolektiv.me.

Pisao je kako “može se voljeti samo skriven, nevidljiv čovjek. Čim pokaže svoje lice, ljubav nestaje”.

„Voljeti čovjeka uopšte — znači nasigurno prezirati, a ponekad i mrziti pravog čovjeka, koji je tu pored nas. Ukoliko više volim čovječanstvo, utoliko više mrzim pojedince. U snovima mogu se ponijeti do žrtvovanja za čovječanstvo. Ali, makar i dva dana proživjeti u jednoj sobi s drugim čovjekom, meni je nemoguće.”

Često citirane su i njegove riječi iz romana “Mladić”, kao brutalno “uputstvo za ljubav” prema drugima.

“Voljeti ljude takvi kakvi su, to je nemoguće. A ipak se mora. I zato, kad im činiš dobro, stegni srce, zapuši nos i zatvori oči (ovo posljednje je neophodno). Podnosi zlo od njih, ne ljuti se na njih ako možeš, „sjeti se da si i ti čovjek“.

Naravno moraš s njima biti strog, ako ti je dato da budeš iole pametniji od osrednjeg. Ljudi su po prirodi niski i spremni su da vole iz straha, ne daj se takvoj ljubavi, i ne prestani da prezireš. Nauči da ljude prezireš čak i kad su dobri, jer su tada najčešće rđavi.

Ko iole nije glup, taj ne može da živi a da sebe ne prezire, bio čestit ili ne bio, svejedno. Ljubiti bližnjeg svoga, a ne prezirati ga – to nije moguće.

I „ljubav prema čovječanstvu“ treba shvatiti jedino kao ljubav prema onome čovječanstvu koje si sam stvorio u svojoj duši. Drugim riječima, sam sebe si stvorio, te i ljubav prema sebi samom – i koga, prema tome, nikad neće ni biti u stvari.”

Poznati sajt Ranker, prenosi mislipozitivno.com, često pravi liste najboljih filmova, serija, zanimanja, itd. Najbolje u čitavoj priči je to što u anketama učestvuju svi ljudi širom svijeta, tako što ostave svoj glas.

Ovoga puta napravljena je lista sa više od 900 najboljih knjiga koje su čitaocima promijenile život. Pošto je izbor vrlo širok, odabrali smo prvih deset. Pa, da krenemo.

10. Alisa u zemlji čuda – Luis Kerol

Alisa u zemlji čuda (1865) djelo je matematičara i logičara Čarlsa Latvidža Dodžsona, poznatijeg pod pseudoniom Luis Kerol, koje već preko 150 godina zabavlja i intrigira kako djecu tako i odrasle. Djelo nudi mnogobrojna tumačenja, upravo zbog načina na koji je ispričano – nonsens utemeljen na igri riječima ili stihova nelogične ili apsurdne sadržine, katkad i sa izmišljenim riječima, pravljene za zabavu djeci ili kao humoristička poezija. Knjiga je popularna i kod nas, s obzirom na to je obavezna lektira u osnovnoj školi.

9. Veliki Getsbi – Frensis Skot Ficdžerald

Veliki Getsbi (1925), glavni junak ove historije po kojoj je snimljeno više filmova, jedan je od najtragičnijih likova u svjetskoj književnosti. Ni stroga životna disciplina, ni sve bogatstvo koje je stvorio nisu mu pomogli da osvoji vječnu ljubav voljene Dejzi. Da li je Getsbi svoje smirenje ipak pronašao ostaje tajna koju skriva mutna voda jezera u kojoj je njegova duša jedne jeseni zauvijek nestala.

8. Farenhajt 451 – Rej Bredberi

Kritičari New York Times-a su o ovom djelu rekli: “Zastrašujuć u svojim implikacijama, ovaj roman donosi Bredberijevu viziju pomahnitalog svijeta koji umnogome podsjeća na naš. Izvanredno djelo!” Prvi put je objavljena davne 1953.

7. Gospodar muva – Vilijem Golding

Klasični roman britanskog nobelovca Vilijema Goldinga govori o grupi engleskih učenika koji poslije avionske nesreće završavaju na pustom ostrvu strašna je i aktuelna priča, danas kao i kada je prvi put objavljena 1954. Na Ranker listi zauzima sedmo mesto.

6. Vrli novi svijet – Oldus Haksli

Objavljena 1932, knjiga Oldusa Hakslija je negativno ocjenjivana od strane mnogih onovremenih kritičara. Roman predviđa razvoj reproduktivne tehnologije i učenja u snu koji zajedno dovode do stvaranja novog društva. Inače, radnja se odvija u Londonu 2540. godine.

5. Lovac u žitu – Džerom Dejvid Selindžer

“Lovac u žitu” (1951) je zaista najčitaniji roman na planeti. Selindžeru je trebalo gotovo deset godina da napiše ovo djelo, koje je izrazilo seksualne i egzistencijalne strepnje mlade generacije u posleratnoj Americi, kao i bunt protiv licemjerja i laži u svijetu glavnog junaka. Mnogima je Selindžerovo djelo u top 10 napisanih knjiga ikada.

4. Životinjska farma – Džordž Orvel

Ostvarenje Džorža Orvela iz 1945. je moderna basna o politici i državnom upravljanju koje je uništeno nepopravljivim ljudskim manama koje se ispoljavaju dolaskom na vlast. Ova knjiga opisuje političku prošlost, sadašnjost i budućnost svih država.

3. 1984 – Džordž Orvel

Zasnovan na autorovim iskustvima vezanim uz španski građanski, odnosno drugi svjetski rat i ideologije fašizma i komunizma, roman napisan 1948. je shvaćen kao upozorenje budućim generacijama, odnosno inspiracija brojnim književnicima, filozofima i političkim teoretičarima.

2. Gospodar prstenova – Tolkin

Djelo po kojoj je snimljen film sa najvećom gledanošću, zaradom i ukupnim brojem Oskara u historiji filma. Hobiti, vile, orci, uklete šume, čarobnjaci, ratnici i nazguli, moć, prijateljstvo, pohlepa i dobrota, samo su djelići ovog bogatog, živopisnog romana kojem nema premca, zasnovanog na nama bliskim sjvernjačkim legendama, i bajkovitosti sličnoj onoj iz narodnih priča. Vječna knjiga iz 1954. koju mnogi od nas znaju napamet.

1. Ubiti pticu rugalicu – Harper Li

Klasik američke književnosti iz pera dobitnice Pulicerove nagrade nalazi se na prvom mjestu potpuno zasluženo. Radnja prati Skaut Finč, šestogodišnju djevojčicu odraslu u malom gradu na jugu zemlje. Spisateljica Harper Li na duhovit i autentičan način kritikuje rasne i klasne predrasude u američkom društvu tridesetih godina prošlog vijeka. “Ubiti pticu rugalicu” se uvijek rado preporučuje i čita.