Posjetite

Majčinstvo

U svijetu priča od malih nogu: Pet načina kako igrom poticati čitanje

Knjige su nezamjenjiv dio odrastanja svakog djeteta te imaju mnogostruku ulogu u formiranju njegove osobnosti i razvoju znanja, vještina i sposobnosti. Samo 15 minuta čitanja dnevno omogućava djetetu da se u godini dana susretne s milion riječi.

Međutim, ponekad je čitanje djeci mrska aktivnost, naročito ako im knjige nisu bile čitane od najranije dobi te se u školi prvi put susreću s njima u vidu lektire. Tada je moguće da će nevoljko pristupati čitanju i lektire i drugih nelektirnih naslova,ali kako djeca najlakše uče kroz igru, upravo će posezanje za njom i okorjele nečitače pretvoriti u one koji će uvijek tražiti knjigu više.

Zašto je čitanje važno?

Osim što obogaćuje rječnik kao nijedna druga aktivnost, čitanje snažno utječe i na razvoj mašte, a to može djetetu biti od koristi tijekom čitavog života. Likovi u pričama i bajkama u sebi imaju dozu fantastičnosti, što će dijete potaknuti da i samo istražuje granice mogućeg.

Kada je pak riječ o edukativnim, problemskim i terapeutskim slikovnicama, one govore o situacijama i osjećajima koji su sastavni dio dječjeg života. Redovito su njima iskazani osnovni ljudski osjećaji poput sreće ili tuge, a preko likova djetetu je lakše razumjeti ih. Kada se usredotoči na određenog lika koji proživljava razdoblja tuge, dijete se neće osjećati kao da je ono samo izloženo, nego će o osjećajima slušati kroz dogodovštine likova.

Usto, čitanje je radnja koja zahtijeva usredotočenost, makar se radilo o samo petnaestak minuta. To će pomoći djetetu da s vremenom razvije usredotočenost na bilo koju radnju, i u školi i izvan nje.

U konačnici, ali ništa manje važno, čitanje razvija kritičko mišljenje. Promišljanjem o postupcima likova i toku radnje dijete će propitkivati određene situacije, a razgovorom o pročitanoj knjizi može učiti i vještinu argumentiranja svojeg mišljenja.
Sve to, a napose ljubav prema čitanju, može se postići i kroz igru. Treba naglasiti da to neće ići preko noći i da je pritom najvažnije roditeljsko strpljenje i ustrajnost.

1. Osnujte porodični čitateljski klub

Diljem zemlje u bibliotekama i školama postoje razni književni klubovi, ali zašto ne biste vi s djetetom organizirali jedan u vlastitoj kući? Kupite ili posudite dva primjerka jednake knjige u biblioteci u skladu s djetetovom dobi. Jedan primjerak neka čita dijete, a drugi oba roditelja ili drugi članovi porodice. Dogovorite vrijeme u kojem morate pročitati knjigu, a potom izmjenjujte iskustva i razgovarajte o tematici knjige i pitanjima koja otvara. Vjerujte, dijete će to zauvijek pamtiti.

2. Čitanje pretvorite u lov na blago

Umjesto da djetetu zadate da tokom određenog mjeseca pročita barem tri knjige, zašto ne biste okrenuli izazov i zadali mu da čita na tri različita mjesta? Čitanje u vrtu tijekom toplog dana, kraj prozora uz topli radijator ili u improviziranom šatoru u dječjoj sobi ne zvuči nimalo loše. Usredotočujući se na traženje zanimljivih mjesta, dijete će nesvjesno čitati sve više jer će se lov za lokacijama za njega pretvoriti u lov na “blago”.

Čitanje je radnja koja zahtijeva malo, a daje mnogo.

3. Napravite društvenu igru na temelju knjige

Dogovorite s djetetom da ćete zajednički pročitati određeni naslov, a potom na temelju radnje napraviti vlastitu društvenu igru. Sve što vam je potrebno je bijeli papir, šarene bojice i malo mašte. Imajte na umu i prepreke koje su likovi morali proći u zapletu radnje, a možete dodati i izmijenjene dijelove fabule, kao i nove likove, čime će dijete dodatno razvijati kreativnost. Takav način promišljanja o knjizi nikada neće zaboraviti.

4. Čitajte izvan okvira, čak i jelovnike

Ne morate posezati samo za beletristikom. Neka dijete čita i stripove, koji su odlični za učenje o sažimanju teksta, o skladu crteža i riječi, za prepoznavanje onomatopeja i slično. Neka čita dječje zabavnike i dječje časopise. Čak i kada se nalazite u restoranu, dajte mu da pročita jelovnik.

5. Odlazak u biblioteku predstavite kao mali izlet

Pokoji put uputite se s djetetom u lokalnu biblioteku, ali to mu prezentirajte tako kao da idete na mali izlet. Upoznajte ga s time što sve ondje može naći, a jednom kada bude među policama, pustite ga da istražuje svijet zmajeva, vila, životinja, znanstvenika… Ako se zaista udubi u knjige, za njega će to biti prava mala pustolovina.

Dodatni savjet: Da bi dijete zaista uživalo u čitanju i vjerovalo u njegovu snagu, budite mu uzor. Ako roditelj nikada pred očima djeteta nije ni otvorio knjigu, ne može se očekivati da će “natjerati” svoje dijete da voli knjigu. Djeca uče prema modelu koji im se pruža. Zato čitajte što češće. (zadovoljna.hr)

Majčinstvo

Emily Ratajkowski objavila sliku sa tromjesečnim sinom, koja je zgrozila korisnike društvenih mreža, pa zabranila komentarisanje…

Mladu majku, glumicu i manekenku Emily Ratajkowski, mnogi su krenuli ismijavati i napadati nakon što je objavila seriju fotografija s tromjesečnim sinom u rukama. Nakon kritika, više se nije moglo komentarisati na njenoj objavi

Američka glumica i model, Emily Ratajkowski (30) poznata je po objavljivanju izazovnih fotografija u kupaćim kostimima. U čast svog rođendana objavila je seriju takvih fotografija, na kojima drži tromjesečnog sina Sylvestra Apolla. Dok bi inače pažnju privuklo njeno tijelo, ovaj put svi su se fokusirali na to kako Emily drži dijete, prenosi 24sata.hr. Na fotografijama Emily, još poznata kao Emrata, sina pridržava rukom uz bok, ali je većinu njenih pratilaca uznemirilo što mu ne pridržava vrat i glavu.

Rođendanska večer s partnerom za putovanja iz snova – dodala je kao opis manekenka.

Glumica je uskoro onemogućila komentarisanje ispod objave, ali su se njeni kritičari brzo s Instagrama premjestili na Twitter kako bi jasno i glasno iskazali svoju nevjericu i pritom se narugali Emily. – Emrata dijete drži kao da je peškir za plažu i zatim ugasi komentare – komentarisala je jedna osoba slijed događaja. Drugi su je isto upitali zašto je to napravila, ali se glumica nije oglasila.

– Emrata nosi tu jadnu bebu kao da je je*ena torbica – našalili su se na Twitteru.

– Emrata je pokušala prepraviti način na koji se drže bebe, ali društvo nije bilo spremno – napisao je drugi Twitteraš.

– Znate onu nervozu koju osjećate kad vidite malu djecu koja razvlače svoje ljubimce? Tako se ja osjećam kad vidim kako Emily Ratajkowski drži živa bića – rekao je neko i dodao fotografije Emily sa sinom i s malim psom u rukama.

Nastavite čitati

Majčinstvo

Neukusne šale: 17 rečenica koje ljudi govore trudnicama bez ustručavanja

Postoji jedan znak koji nosite na čelu dok ste trudni: Ovaj znak kaže “Čak i ako te ne poznajem, ne ustručavaj mi se reći kako izgledam, što misliš o tome kako izgledam, kako ja izgledam u usporedbi sa tvojim očekivanjima ili drugim trudnicama koje znaš, dokle misliš da se moj cerviks proširio il bilo što drugo. Samo naprijed!”

U nastavku navodimo 17 stvari koje ljudi govore trudnicama.

Velika si kao kuća.

Ne izgledaš trudno s leđa. (U redu ako vam je komentator najbolji prijatelj. Inače NE!)

Bolje je da uskoro rodiš tu bebu ili ćeš eksplodirati.

Ajme kako si slatka. Podsjećaš me na Teletubbyse.

Sjećaš se onog koktela s rumom koji smo pili zajedno kad još nisi shvatila da si trudna? Da li se ikad brineš zbog toga?

Ne shvaćaj ovo pogrešno, ali u toj haljini izgledaš ogromno.

Jesi li sigurna da je unutra samo jedna beba?

Kako će izvući to iz tebe?

Imam prijateljicu koja treba roditi otprilike u isto vrijeme kad i ti i njen trbuh je dvostruko veći / upola manji od tvojeg.

Cipele su ti odvezane. Hahahahahahaha! Samo se šalim.

Postaju li kukovi svake žene toliko široki tokom trudnoće?

Zar te ne izluđuje kad razmišljaš o tome kako će se dijete smjestiti u vaginu?

Ako ti ovdje pukne vodenjak, plaćaš račun za pranje tepiha

Planiraš li dojiti?

Hoćeš li se roditi prirodnim putem ili dobiti epiduralnu?

Opa, čak se i tvoje lice udebljalo.

Kako uspijevaš voziti auto?

(Izvor: Miss.7mama)

Nastavite čitati

Majčinstvo

Ekranizam je sličan autizmu: Dijete razvija unutrašnje svjetove

Često viđamo djecu, pa čak i bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječje zdravlje.

U stručnoj terminologiji psihoterapeuti koriste novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne uticaje ekrana na mozak, a psiholozi tokom rada sa djecom najčešće primjenjuju neurofeedback terapiju.

Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju se zatvarati u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativnosti koje su nastale uslijed prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posledice.

Prema riječima psihološkinja i psihoterapeutkinje Ankice Baković, pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”.

“To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja od djece koja po rođenju nisu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a na ponašajnom planu jako je slično poteškoćama iz spektra autizma”, kazala je Baković.

Negativni uticaji ekrana

Objasnila je da tokom razgovora sa roditeljima dođe do informacija kako dijete u svojim prvim godinama života ispred ekrana dnevno provede četiri do pet sati, a neka djeca i više.

“Poteškoće koje vidimo u funkcionisanju djeteta u njegovim prvim godinama života često su izazvane dugotrajnim boravkom ispred ekrana. Dugotrajno se smatra sve što je duže od pola sata, s tim da neuropedijatri kažu da do djetetove treće godine to ne bi trebalo biti ni pola sata. Djeca sa kojom se ja bavim, ispred ekrana bila su četiri, pet ili više sati ukupno tokom dana. Dijete gleda u mobilni ili tablet ujutro dok jede, dok mama napravi ručak, nakon što malo odspava opet je ispred ekrana, pa ponovo dok jede… “, dodala je.

Prema njemim riječima, tako provedeno vrijeme može imati dva negativna uticaja.

“Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati sa ekranima. U prvim kontaktima djeteta sa ekranom, ono pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobija odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao “orjentisanost prema sebi”, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja”, objasnila je.

Psihološkinja je dodala da dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su nezavisni od onog u kome žive.

“U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječiji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo a ono nas ignoriše, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je sitacija alarmantna”, naglasila je.

Ono što je veoma važno znati, smatra ona, je da “ono što uvježbava, dijete na kraju i uvježba”.

“Djeca se rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima”, rekla je.

Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, navodi Baković, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga, zbog čega mu je pričinjena ogromna šteta.

“Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimulisan u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulisani. Roditelji nama prsiholozima često dođu nakon neuropedijatra koji im je rekao da je magnet mozga uredan, ali njima nije jasno zašto dijete ne govori. Zdrave ćelije u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave ćelije u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline”, naglasila je.

Mozak funkcioniše po zakonima prirode

U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada se treba uspostaviti, sposobnost fokusa, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.

“Naš mozak je dio prirode i on funkcioniše po zakonima prirode. Postoje tačno određeni periodi u razvoju djeteta šta se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz podražaj iz okoline. Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolovano od tog podražaja i “vegetira” ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te ćelije u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost. Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezičko-govorni razvoj”, objasnila je Baković.

Nerijetko joj se kroz rad dešavalo da dođe majka sa djetetom koje ne govori jezik kojim pričaju njegovi roditelji, već naprimjer engleski.

“To se dešava kada je dijete u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko uporno za preživljavanjem, pa čak i sa ekranom koji s njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Ekran s djetetom ne uspostavlja komunikaciju, ali iz očaja da komunicira s nekim, dijete počinje komunicirati u smislu klipova koje kupi iz sadržaja kojima je izloženo. Pustite djecu u baru, blato, drvo, kamen, da se suživi i stimuliše mozak”, istakla je.

Ovom problemu pristupa se u sklopu neurofeedback terapije. Psihološkinja navodi kako najprije napravi kliničku sliku djeteta, koja je ista u autizmu i pseudo-autizmu.

“Slika je ista, ali je tempo napredovanja djeteta različit. Kod prve kliničke slike – autizma, napredovanje je mnogo, mnogo sporije. Neurofeedback služi da smanji intenzitet poteškoća, ali mi je cilj raditi i prevenciju. Meni je sada na terapijama dominantno 2018. godište. Trudim pričati o tome, promovisati… Roditelji, koji dođu kod mene i spoznaju istinu da su učesnici štete koja je napravljena kod djeteta, su očajni. Ja im kažem “nemate koristi od tog očaja, hajde da sada dijete iščupamo, a vi promovišite okolo i pričajte. Ekrani za djecu ne dolaze u obzir”, zaključila je. (cdm.me)

Nastavite čitati

Top pet