Koliko puta ste zavarali druge rekavši im da ste krenuli dalje? Koliko puta ste lagali sebe uvjeravajući se da živite punim plućima, miljama daleko od onoga što je kožu paralo? Zašto ste se uvjeravali da živite, a zapravo ste samo egzistirali na mjestu? Šta ste čekali i šta čekate da napravite taj korak naprijed, da odmaknete od prošle verzije sebe?
Često, rekli bi i prečesto, željni utjehe i onoga poznatog osjećaja, odlutamo mislima i duhom u prošlost. Odlutamo u ono jučer, koje možda ni nije bilo za nas dovoljno dobro, ali opet ga odlučimo raspoznavati kao nešto najbolje i najljepše šta nam se dogodilo.. Kao nešto šta smo odavno izgubili i sada smo mizerni i nikakvi, jer smatramo da ne možemo učiniti i doživjeti nešto mnogo ljepše, prenosi atma.hr.
Tad, isključujemo sva osjetila, gubimo dodir sa stvarnosti, pretvaramo se u hodajuće zombije, prazne ljušture. Jer, fizički egzistiramo tu u sadašnjem trenutku, a emocionalno i psihički smo godinama unatrag. Ondje, gdje je duša prolazila prve velike, fatalne lekcije, rastajala se od upečatljivih ljudi ili započinjala karmičke odnose. Ondje, uz sve nedaće kroz koje prolazimo u danu, pronalazimo utjehu. Mislimo da smo tad bili spretniji, sretniji i bolji, puno jači i otvoreniji prema svijetu. Mislimo, ako vratimo ta mjesta ili ljude, zaustavit ćemo vrijeme i vratiti sebe kakvi smo bili.
Tad, živjeli smo zaista onako istinski, do daske. Jer, morali smo proći nešto toliko upečatljivo i jako, kako bismo naučili najveće lekcije i napredovali. Morali smo napustiti sve znano i neznano, kako bismo stvorili ovu verziju koja smo danas. I umjesto da na prošlost gledamo sa zahvalnošću u očima, mi gledamo s čežnjom i boli. Jer, više nismo ondje. Nismo bezbrižni, postajemo zatvoreni i izolirani od svih, tišti nas dosta toga što ne znamo ili ne želimo izraziti i dijeliti, pa se okrećemo onome starome.
Ali, shvaćate li da se život čovjekov ondje gubi? Shvaćate li da ondje ne postoji više ništa osim uspomena i zarobljene verzije vas kakvi ste bili? Shvaćate li da je sve moralo i trebalo biti ovako, da bi danas živjeli slobodan i naučili boriti se za sebe?
Ne znamo je li teže živjeti od onoga jučer što nikada više neće doći, uzdizati u nebesa ono što smo bili, umjesto da cijenimo bitke koje smo prošli i da sebe kakvi smo sad bodrimo da koračamo hrabro dalje.. Ne znamo je li teže biti tako glavom u oblacima, živjeti u svijetu prošlosti ili živjeti u budućnosti?
Biti godinama, čak i desetljećima naprijed, daleko od svih. Sam u svojim nerealnim brigama i pogrešno postavljenim situacijama. Ondje, želimo vidjeti i spriječiti kraj, spoznati sve teške lekcije koje nam na put mogu doći, misleći kako ćemo konstantnim zamišljanjem i brigom olakšati sebi put u budućnost. Ne shvaćamo, izazvat ćemo kontra efekt. Ne shvaćamo da naše misli i uvjerenja kroje naš daljnji put. Strah je emocija isto kao i mir i ljubav. Emocija koja vibrira i odašilje sve ono negativno, tako da već si na dobrome putu da si kreiraš sve to loše što te tišti. I reci mi, tko će tad biti kriv? Ti ili život, sudbina ili Bog?
Ko će biti kriv kada brigom navučeš sve ono čega si se bojao? Kada ti dani budu obojeni sivom nijansom, a prepreke iza svakog ugla?
Priznajte, jako malo povjerenja imate u život, još manje u sebe. Mislite da možete kontrolirati sve što se događa, kako bi si osigurali bolju sadašnjost i budućnost. A zaboravljate da jedino sebe možete kontrolirati. Kontrolirati svoje emocije i uvjerenja, ono što dajete drugima i reagirati ispravno na ono što od života primate.
Znate li, previše godina potratimo pokušavajući skužiti život i budućnost, isto tako i ispravljajući ono što se ispraviti ne možete. Ni niste tu da bi ispravljali nešto što ste već prošali. Te lekcije služile su da raspoznate one sljedeće. Služile su vam kako bi naučili šta je dobro, a šta loše. Kako se nikada više na istoj vatri ne bi opekli. Kako bi, gledajući svoje ožiljke na koži bili sretni jer ste se izvukli, jer ste postali snažniji i bolji.
Bi li zaista voljeli skužiti život, proživjeti brzinski sve ono što tek treba doći, tek kako bi vidjeli svoj kraj? Je li poanta zaista u tome kako ćete skončati ili je poanta u tome koliko ćete ispunjeno živjeti? Oprostite nam, ali mislimo da je važnije kako ćeš živjeti i koliko ćeš sebe dati. Život je ono što se događa sad, upravo u ovome trenutku. Jučer i sutra, tek su obrisi onoga što je bilo ili što može biti. Vi ste jedini istinski kreator svoje stvarnosti, a ujedno i budućnosti.
Tek, kad shvatite da od ispravljanja i prošlosti nemate ništa, kao niti od straha, moći ćete živjeti lišeni nedoumica i boli. Nemojte propustiti sebe, propustiti druge ljude, odbaciti prilike i negirati sadašnji trenutak. Nije nebitan, itekako je bitan i velik. Jer u njemu prolazite sve emocije, lekcije i prikazujete si zapravo gdje stremite.
Neka vam dani budu ispunjeni smijehom, srećom, pozitivnim i hrabrim mislima. S puno manje brige i čežnje za onim čega više nema. Fokusirajte se na sve ono dobro šta imate i budite zahvalni za sve što ste prošli. Da budete sretni, to vam želimo. Ne jučer, danas, da bi mogli biti kompletno sretni jednom, sutra.