Posjetite

Majčinstvo

Šta rade mame dok im se djeca igraju u parku?

Dobar dan. Ja sam mama koja bulji u telefon u parkiću dok joj se djeca igraju.

Ne uvijek i ne non-stop, ali eto, dešava se da sjednem na klupu i odgovorim na neku porukicu ili mejl koji čeka od juče. Nekad pogledam Facebook. Sve to dok se moja djeca od dvije i četiri godine igraju bez mene za petama im.

Kakva (ne)majka.

Samo, sljedeći put kad me vidite kako sjedim i ćaskam s drugom mamom ili gledam u telefon, pomislite na ovih nekoliko stvari.

Ja sam, takođe, mama koja je uz svoju djecu po cijeli dan. I mama koja se trudi da svakog dana jedu kuhano i svježe povrće, da imaju dvije voćne užine i jedu malo ili nimalo industrijske hrane.

Ja sam, takođe, mama koja se iz žene koja odlazi na posao pretvorila u domaćicu preko dana i ženu koja na mejlove odgovara posle ponoći, jer tad je sve ostale poslove završila.

Ja sam, takođe, mama koja svakog dana u parkiću provede između tri i četiri sata, jer znam koliko je za djecu važno da budu napolju.

Ja sam, takođe, mama koja nikad, nijednom nije dozvolila da prođe dan (ni odlazak na spavanje) bez pročitane priče ili slikovnice. Često i uz tatinu pomoć.

Ja sam, takođe, mama koja je poslednji put prespavala noć prije više od četiri godine.
Ali, ja sam i mama koja je mnogo puta izgubila strpljenje, podviknula i kad dijete svojim ponašanjem možda samo traži moju pažnju. I mama koja je uzela daljinski i pustila jednu epizodu Radoznalog Džordža onda kada bi stvari postale nepodnošljive. Ili kada bih jednostavno poželjela da popijem kafu na miru. I da, ja sam mama koja u parkiću ponekad sjedne i izvadi telefon dok djeca trčkaraju, prateći ih krajičkom oka.

I znate šta? Bez lažne skromnosti, moja su djeca nerijetko najspretnija u parkiću među svojim vršnjacima!
Samostalno ljuljanje? Savladali sa 22 mjeseca oboje. Vožnja trotineta? Sa sve podizanjem noge u vazduh sa manje od dvije godine. Penjanje na vrh penjalice? Sa dvije godine bez problema, uz mali zastoj rada maminog srca (što sam se trudila da prikrijem jer ne želim da ih moj strah sputava u bilo čemu). Sve to jer im nisam bila za petama uz rečenicu od koje me već glava boli: „Ti si za to još mali”.

Nije tačno da ih ne vidim onda kad nisam na pola metra od njih, samo želim da oni u to vjeruju.

Jer, lijepo je rekao Ršum:

„Dijete možeš da posmatraš,
al’ mu nemoj na put stati.
Što ga prije čovjekom smatraš,
prije će čovjek i postati!”

Piše jedna mama, a prenosi mislipozitivno.com.

Majčinstvo

Emily Ratajkowski objavila sliku sa tromjesečnim sinom, koja je zgrozila korisnike društvenih mreža, pa zabranila komentarisanje…

Mladu majku, glumicu i manekenku Emily Ratajkowski, mnogi su krenuli ismijavati i napadati nakon što je objavila seriju fotografija s tromjesečnim sinom u rukama. Nakon kritika, više se nije moglo komentarisati na njenoj objavi

Američka glumica i model, Emily Ratajkowski (30) poznata je po objavljivanju izazovnih fotografija u kupaćim kostimima. U čast svog rođendana objavila je seriju takvih fotografija, na kojima drži tromjesečnog sina Sylvestra Apolla. Dok bi inače pažnju privuklo njeno tijelo, ovaj put svi su se fokusirali na to kako Emily drži dijete, prenosi 24sata.hr. Na fotografijama Emily, još poznata kao Emrata, sina pridržava rukom uz bok, ali je većinu njenih pratilaca uznemirilo što mu ne pridržava vrat i glavu.

Rođendanska večer s partnerom za putovanja iz snova – dodala je kao opis manekenka.

Glumica je uskoro onemogućila komentarisanje ispod objave, ali su se njeni kritičari brzo s Instagrama premjestili na Twitter kako bi jasno i glasno iskazali svoju nevjericu i pritom se narugali Emily. – Emrata dijete drži kao da je peškir za plažu i zatim ugasi komentare – komentarisala je jedna osoba slijed događaja. Drugi su je isto upitali zašto je to napravila, ali se glumica nije oglasila.

– Emrata nosi tu jadnu bebu kao da je je*ena torbica – našalili su se na Twitteru.

– Emrata je pokušala prepraviti način na koji se drže bebe, ali društvo nije bilo spremno – napisao je drugi Twitteraš.

– Znate onu nervozu koju osjećate kad vidite malu djecu koja razvlače svoje ljubimce? Tako se ja osjećam kad vidim kako Emily Ratajkowski drži živa bića – rekao je neko i dodao fotografije Emily sa sinom i s malim psom u rukama.

Nastavite čitati

Majčinstvo

Neukusne šale: 17 rečenica koje ljudi govore trudnicama bez ustručavanja

Postoji jedan znak koji nosite na čelu dok ste trudni: Ovaj znak kaže “Čak i ako te ne poznajem, ne ustručavaj mi se reći kako izgledam, što misliš o tome kako izgledam, kako ja izgledam u usporedbi sa tvojim očekivanjima ili drugim trudnicama koje znaš, dokle misliš da se moj cerviks proširio il bilo što drugo. Samo naprijed!”

U nastavku navodimo 17 stvari koje ljudi govore trudnicama.

Velika si kao kuća.

Ne izgledaš trudno s leđa. (U redu ako vam je komentator najbolji prijatelj. Inače NE!)

Bolje je da uskoro rodiš tu bebu ili ćeš eksplodirati.

Ajme kako si slatka. Podsjećaš me na Teletubbyse.

Sjećaš se onog koktela s rumom koji smo pili zajedno kad još nisi shvatila da si trudna? Da li se ikad brineš zbog toga?

Ne shvaćaj ovo pogrešno, ali u toj haljini izgledaš ogromno.

Jesi li sigurna da je unutra samo jedna beba?

Kako će izvući to iz tebe?

Imam prijateljicu koja treba roditi otprilike u isto vrijeme kad i ti i njen trbuh je dvostruko veći / upola manji od tvojeg.

Cipele su ti odvezane. Hahahahahahaha! Samo se šalim.

Postaju li kukovi svake žene toliko široki tokom trudnoće?

Zar te ne izluđuje kad razmišljaš o tome kako će se dijete smjestiti u vaginu?

Ako ti ovdje pukne vodenjak, plaćaš račun za pranje tepiha

Planiraš li dojiti?

Hoćeš li se roditi prirodnim putem ili dobiti epiduralnu?

Opa, čak se i tvoje lice udebljalo.

Kako uspijevaš voziti auto?

(Izvor: Miss.7mama)

Nastavite čitati

Majčinstvo

Ekranizam je sličan autizmu: Dijete razvija unutrašnje svjetove

Često viđamo djecu, pa čak i bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječje zdravlje.

U stručnoj terminologiji psihoterapeuti koriste novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne uticaje ekrana na mozak, a psiholozi tokom rada sa djecom najčešće primjenjuju neurofeedback terapiju.

Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju se zatvarati u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativnosti koje su nastale uslijed prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posledice.

Prema riječima psihološkinja i psihoterapeutkinje Ankice Baković, pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”.

“To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja od djece koja po rođenju nisu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a na ponašajnom planu jako je slično poteškoćama iz spektra autizma”, kazala je Baković.

Negativni uticaji ekrana

Objasnila je da tokom razgovora sa roditeljima dođe do informacija kako dijete u svojim prvim godinama života ispred ekrana dnevno provede četiri do pet sati, a neka djeca i više.

“Poteškoće koje vidimo u funkcionisanju djeteta u njegovim prvim godinama života često su izazvane dugotrajnim boravkom ispred ekrana. Dugotrajno se smatra sve što je duže od pola sata, s tim da neuropedijatri kažu da do djetetove treće godine to ne bi trebalo biti ni pola sata. Djeca sa kojom se ja bavim, ispred ekrana bila su četiri, pet ili više sati ukupno tokom dana. Dijete gleda u mobilni ili tablet ujutro dok jede, dok mama napravi ručak, nakon što malo odspava opet je ispred ekrana, pa ponovo dok jede… “, dodala je.

Prema njemim riječima, tako provedeno vrijeme može imati dva negativna uticaja.

“Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati sa ekranima. U prvim kontaktima djeteta sa ekranom, ono pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobija odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao “orjentisanost prema sebi”, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja”, objasnila je.

Psihološkinja je dodala da dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su nezavisni od onog u kome žive.

“U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječiji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo a ono nas ignoriše, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je sitacija alarmantna”, naglasila je.

Ono što je veoma važno znati, smatra ona, je da “ono što uvježbava, dijete na kraju i uvježba”.

“Djeca se rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima”, rekla je.

Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, navodi Baković, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga, zbog čega mu je pričinjena ogromna šteta.

“Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimulisan u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulisani. Roditelji nama prsiholozima često dođu nakon neuropedijatra koji im je rekao da je magnet mozga uredan, ali njima nije jasno zašto dijete ne govori. Zdrave ćelije u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave ćelije u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline”, naglasila je.

Mozak funkcioniše po zakonima prirode

U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada se treba uspostaviti, sposobnost fokusa, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.

“Naš mozak je dio prirode i on funkcioniše po zakonima prirode. Postoje tačno određeni periodi u razvoju djeteta šta se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz podražaj iz okoline. Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolovano od tog podražaja i “vegetira” ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te ćelije u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost. Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezičko-govorni razvoj”, objasnila je Baković.

Nerijetko joj se kroz rad dešavalo da dođe majka sa djetetom koje ne govori jezik kojim pričaju njegovi roditelji, već naprimjer engleski.

“To se dešava kada je dijete u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko uporno za preživljavanjem, pa čak i sa ekranom koji s njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Ekran s djetetom ne uspostavlja komunikaciju, ali iz očaja da komunicira s nekim, dijete počinje komunicirati u smislu klipova koje kupi iz sadržaja kojima je izloženo. Pustite djecu u baru, blato, drvo, kamen, da se suživi i stimuliše mozak”, istakla je.

Ovom problemu pristupa se u sklopu neurofeedback terapije. Psihološkinja navodi kako najprije napravi kliničku sliku djeteta, koja je ista u autizmu i pseudo-autizmu.

“Slika je ista, ali je tempo napredovanja djeteta različit. Kod prve kliničke slike – autizma, napredovanje je mnogo, mnogo sporije. Neurofeedback služi da smanji intenzitet poteškoća, ali mi je cilj raditi i prevenciju. Meni je sada na terapijama dominantno 2018. godište. Trudim pričati o tome, promovisati… Roditelji, koji dođu kod mene i spoznaju istinu da su učesnici štete koja je napravljena kod djeteta, su očajni. Ja im kažem “nemate koristi od tog očaja, hajde da sada dijete iščupamo, a vi promovišite okolo i pričajte. Ekrani za djecu ne dolaze u obzir”, zaključila je. (cdm.me)

Nastavite čitati

Top pet