Posjetite

Majčinstvo

Neuropsiholog apelira na roditelje: “Ostavite djecu na miru!”

“Dijete je zrelo za naučiti čitati i pisati sa sedam godina, sve prije toga je čisto maltretiranje.”

Ana Vladimirovna Semjonovič je neuropsiholog, doktor psiholoških nauka, profesor na Katedri za kliničku psihologiju, autor je preko 200 knjiga, među kojima su “Uvod u neuropsihologiju u dječjem uzrastu”, “Neuropsihološka korekcija u dječjem uzrastu” i praktičnih priručnika namijenjenih psiholozima, pedagozima i roditeljima, piše atma.hr.

Pitanje: Ana Vladimirovna, kako se vi kao neuropsiholog odnosite prema ranom razvoju djeteta, kada djeca u uzrastu od 2,5–3 godine počinju učiti pisati, čitati, računati?

Kategorički negativno. Možemo kao primjer navesti sljedeću analogiju: je li dobro ili nije da čovjek stupa u spolni kontakt u desetoj godini života? Sasvim je jasno da dijete ni fiziološki ni psihološki nije spremno za takav “eksces” i da iz toga proizilazi samo trauma. To je svima neupitno jasno i za to nisu potrebni posebni dokazi.

Postoje neurofiziološki zakoni razvoja mozga. Njegov energetski potencijal je ograničen u svakom vremenskom momentu i stoga ako trošimo energiju na neblagovremeni razvoj neke psihičke funkcije, nastaje deficit ondje gdje je trebalo da ta energija bude aktivno usmjerena. Ako sredina traži da se izvrši neki zadatak, mozak će ga izvršavati, ali na račun nekih drugih struktura psihe.

Period između druge i treće godine je period burnog razvoja senzomotorne i emocionalne sfere djeteta. A ako ga počnete učiti da čita, piše, računa – da ga pretrpavate spoznajnim procesima – vi mu time oduzimate energiju, naročito od osjećaja. I kod malog djeteta počnu se “kovitlati” svi emocionalni procesi i otrgnu se neki programi somatskog (tjelesnog) razvoja. Vrlo je moguća pojava nekih disfunkcija, dijete može početi nešto boljeti, čak je moguće da se počne i liječiti.

Posljedice te selekcije energije mogu se ne pojaviti odmah pa da se u 7. godini počnemo čuditi otkud “odjednom” enureza (mokrenje u krevet), kako su se “odjednom” pojavili strahovi. Otkud u pubertetu “odjednom” dolazi do emotivnih padova, niko ne shvaća zašto je dijete postalo agresivno ili hiperaktivno.

Pitanje: Međutim, treba li ipak pripremati dijete za školu? Ako treba, onda kada treba početi?

Tu se postavlja pitanje: što znači pripremati dijete za školu?

Je li privikavanje djeteta na elementarni dnevni raspored priprema za školu? Onda se to bezuslovno može početi od 2-3. godine. Dijete uči da je doručak tad i tad, ručak tad i tad. Sportom se bavi u toj i toj odjeći, u pozorište oblačimo to i to.

Priprema za školu u smislu učenja čitanja i računanja, naravno da je potrebna, ali kasnije. To je oduvijek počinjalo s četiri, još bolje s pet godina.

Iz nekog razloga svi smatraju da spoznajni procesi počinju tek kada je dijete sjelo za stol i počelo pisati slova. A razvoj kognitivnih procesa odigrava se zapravo i dok mama i dijete šetaju kroz šumu i ona pita: “Vidi visibaba. Kakva je ona? Kakve su njene latice?” I zajedno s djetetom “savladava gradivo”. A onda kaže: “A evo ljubičice?” Potom pita: “Što ti misliš, po čemu su njih dvije slične, a po čemu se razlikuju? I ovo je cvijet i ono je cvijet.” Eto, to je razvoj kognitivnih procesa. Kao rigidan neuropsiholog, uvjeravam vas da je to najbolja moguća “priprema za školu” u uzrastu 3–4 godine.

Isto se to može raditi dok dijete sjedi za stolom, a mama ga pita: “Što misliš,je li mi sada ručamo ili doručkujemo? A šta to imamo na stolu šta nije bilo kada smo doručkovali?” Još je bolje ako mu dok postavljaju stol postavlja pitanja. Može na primjer zapitati: “A šta ćemo staviti pošto ćemo ručati? Hoćemo li staviti čaše ili šolje?” I to je također razvijanje spoznajnih procesa.

A kada baka čita unuku priču na glas – nije li i to razvoj njegovih spoznajnih procesa… A šta vidimo u praksi?

Po pravilu djeca se preopterećuju. Pri tome dijete ostaje apsolutno neadaptirano sa stanovišta normalnih svakodnevnih znanja. Postoji zakon: svaki razvoj kreće od očiglednog ka apstraktnom. Ako učimo dijete od tri godine da piše slova i brojeve, mi taj zakon okrećemo naopako.

A zakoni psihologije i evolucije moraju se izvršavati postojano, oni su jednako univerzalni kao Newtonovi zakoni. Narušavanje je moguće jedino na svoj rizik.

Ne govorim ovdje o djeci koja s četiri godine sama vrlo lijepo uče čitati. Ali praviti od toga univerzalni program razvoja, po mom mišljenju nije korektno.

Pitanje: Danas ima mnogo školica za razvoj umjetničkih sposobnosti i roditelji prakticiraju u njih upisivati djecu prije škole. Kako vi na to gledate?

Neka to bude razvoj umjetničkih sposobnosti tipa dramskih radionica, crtanje… Ali neka slova i brojeve ostave na miru.

Niko mi ne može odgovoriti na pitanje: Zašto dijete u drugom tromjesečju škole treba čitati 152 slovnih znakova u minutu, a ne 148? I zašto to treba postići do 15. 11., a ne do 15. 3.? Zašto je tako neophodno da čita brzinom od 152 znaka u minuti? Jer to ne doprinosi razvoju intelekta niti daje neko znanje. Prema tome se ne treba odnositi nikako drugačije nego kao prema gluposti. Postoje individualne psihofiziološke osobine. Jedno dijete će to prije ili kasnije postići, a neko možda neće nikada.

Nažalost, sada se neki razredi formiraju između ostalog i na osnovu brzine čitanja…

Ti ljudi nisu u toku da se informacija usvaja na razne načine. Sasvim je moguće da kod jednog broja djece usvajanje informacije uopće nije povezano s brzinom čitanja nego da je povezano s totalno drugačijim faktorima, koji kod njih mogu biti sasvim lijepo razvijeni. A eto, brzina čitanja da se kod njih, kao svi drugi procesi u vezi s velikom brzinom, razvijaju malo sporije. Postoje razni tipovi ljudi i to se direktno tiče “brzinskih” procesa.

I ne samo to, čovjek može čitati s kolosalnom brzinom, a da pritom bude debil. Uzgred budi rečeno, u slučaju hidrokefalije osoba može imati odlično pamćenje, i znamo masu takvih osoba koje su uspjele u političkoj ili profesionalnoj karijeri naprosto zato što vrlo brzo govore i mnogo citiraju. Samo što to nema apsolutno nikakav značaj za intelekt.

Pitanje: Na što treba roditelji, psiholozi, učitelji obratiti pažnju kada treba odrediti je li dijete spremno za polazak u školu? Da li davati dijete sa šest godina ili je bolje sačekati?

Ja bih davala sa sedam jer je tako priroda odredila. Zato što se neurofiziološki upravo sa sedam godina formiraju proizvoljna pažnja i mnogi drugi mehanizmi mozga koji omogućavaju djetetu da ima uspjeha u učenju. Drugim riječima, mozak je spreman za to da dijete sjedi na jednom mjestu 45 minuta.

Meni je, kao čovjeku kome su poznati zakoni evolucije, očigledno da je ubrzavanje isto tako štetno kao i kašnjenje.

“Sve ima svoje vrijeme”, rečeno je u Knjizi Propovjednika. A tamo su se trudili da ne govore gluposti. Tako da oni koji govore o ubrzanom ranom razvoju, neka pročitaju nju i bit će sve u redu. Priroda za 2000 godina nije ništa novo izmislila.

Pitanje: Na što bi trebali roditelji posebno obratiti pažnju prije nego što pošalju dijete u školu?

Poželjela bih svim roditeljima da ne zabadaju glavu u pijesak i da se ponekad prema svome djetetu odnose kao da je tuđe, to jest da pogledaju na njega sa strane. Jer ako roditelj makar samo na minut izađe iz svoje uloge i zamisli da njegovo dijete nije najgenijalnije na svijetu, on će uočiti i nešto za što bi, kad bi to bilo nečije tuđe dijete, rekao: “Jao bože kakav užas!”

Ne plašim roditelje nego bih, naprotiv, htjela da ih stavim u položaj normalnog odraslog koji vodi računa o svom djetetu. Koji ne zatvara oči da bi se potom dosjetio: “Niko ne valja, učitelji ne valjaju!” Pozivam na to da se nepristrasno razmotri: “Pogledajte zašto vaše dijete ne kontaktira s drugom djecom, zašto je agresivno?”

Treba znati odnositi se prema svom djetetu sa zadrškom, ne objašnjavati njegove osobine pukom neobičnošću, nego se posavjetovati sa stručnjacima.

Pitanje: Stanovište neuropsihologa smo saznali. A imate li vi osobno, proživljeno iskustvo u pogledu ranog razvoja?

Ja sam s tri godine naučila bez problema čitati, istovremeno sam učila i engleski i muziku. Ali ja sam imala bake i tete koje su mi kad sam imala tri godine formulirale tezu koju sam naučila kao abecedu: “Tvoja sloboda se završava tamo gdje počinje sloboda drugog čovjeka.”

Prije dvadeset godina, kada je još postojala institucija bake, institucija normalnog lijepog odgoja, mnogo uglova je na vrijeme ispeglano. Sada toga nema i nema ničega umjesto toga. I zato, u cjelini s orijentacijom na rani intelektualni razvoj, već danas se može izazvati emocionalno osiromašenje dječje populacije. Upravo to me plaši najviše od svega.

Obratite pažnju na to da govorite s ženom kojoj su od djetinjstva objašnjavali da je vunderkind nad vunderkindima (čudo od djeteta), samo je lijena. Tako da molim vas imajte u vidu da vam ovo ne govori dvojkaš, nego uvijek i u svemu lider. I taj lider kaže: “Ostavite djecu na miru!”

Majčinstvo

Emily Ratajkowski objavila sliku sa tromjesečnim sinom, koja je zgrozila korisnike društvenih mreža, pa zabranila komentarisanje…

Mladu majku, glumicu i manekenku Emily Ratajkowski, mnogi su krenuli ismijavati i napadati nakon što je objavila seriju fotografija s tromjesečnim sinom u rukama. Nakon kritika, više se nije moglo komentarisati na njenoj objavi

Američka glumica i model, Emily Ratajkowski (30) poznata je po objavljivanju izazovnih fotografija u kupaćim kostimima. U čast svog rođendana objavila je seriju takvih fotografija, na kojima drži tromjesečnog sina Sylvestra Apolla. Dok bi inače pažnju privuklo njeno tijelo, ovaj put svi su se fokusirali na to kako Emily drži dijete, prenosi 24sata.hr. Na fotografijama Emily, još poznata kao Emrata, sina pridržava rukom uz bok, ali je većinu njenih pratilaca uznemirilo što mu ne pridržava vrat i glavu.

Rođendanska večer s partnerom za putovanja iz snova – dodala je kao opis manekenka.

Glumica je uskoro onemogućila komentarisanje ispod objave, ali su se njeni kritičari brzo s Instagrama premjestili na Twitter kako bi jasno i glasno iskazali svoju nevjericu i pritom se narugali Emily. – Emrata dijete drži kao da je peškir za plažu i zatim ugasi komentare – komentarisala je jedna osoba slijed događaja. Drugi su je isto upitali zašto je to napravila, ali se glumica nije oglasila.

– Emrata nosi tu jadnu bebu kao da je je*ena torbica – našalili su se na Twitteru.

– Emrata je pokušala prepraviti način na koji se drže bebe, ali društvo nije bilo spremno – napisao je drugi Twitteraš.

– Znate onu nervozu koju osjećate kad vidite malu djecu koja razvlače svoje ljubimce? Tako se ja osjećam kad vidim kako Emily Ratajkowski drži živa bića – rekao je neko i dodao fotografije Emily sa sinom i s malim psom u rukama.

Nastavite čitati

Majčinstvo

Neukusne šale: 17 rečenica koje ljudi govore trudnicama bez ustručavanja

Postoji jedan znak koji nosite na čelu dok ste trudni: Ovaj znak kaže “Čak i ako te ne poznajem, ne ustručavaj mi se reći kako izgledam, što misliš o tome kako izgledam, kako ja izgledam u usporedbi sa tvojim očekivanjima ili drugim trudnicama koje znaš, dokle misliš da se moj cerviks proširio il bilo što drugo. Samo naprijed!”

U nastavku navodimo 17 stvari koje ljudi govore trudnicama.

Velika si kao kuća.

Ne izgledaš trudno s leđa. (U redu ako vam je komentator najbolji prijatelj. Inače NE!)

Bolje je da uskoro rodiš tu bebu ili ćeš eksplodirati.

Ajme kako si slatka. Podsjećaš me na Teletubbyse.

Sjećaš se onog koktela s rumom koji smo pili zajedno kad još nisi shvatila da si trudna? Da li se ikad brineš zbog toga?

Ne shvaćaj ovo pogrešno, ali u toj haljini izgledaš ogromno.

Jesi li sigurna da je unutra samo jedna beba?

Kako će izvući to iz tebe?

Imam prijateljicu koja treba roditi otprilike u isto vrijeme kad i ti i njen trbuh je dvostruko veći / upola manji od tvojeg.

Cipele su ti odvezane. Hahahahahahaha! Samo se šalim.

Postaju li kukovi svake žene toliko široki tokom trudnoće?

Zar te ne izluđuje kad razmišljaš o tome kako će se dijete smjestiti u vaginu?

Ako ti ovdje pukne vodenjak, plaćaš račun za pranje tepiha

Planiraš li dojiti?

Hoćeš li se roditi prirodnim putem ili dobiti epiduralnu?

Opa, čak se i tvoje lice udebljalo.

Kako uspijevaš voziti auto?

(Izvor: Miss.7mama)

Nastavite čitati

Majčinstvo

Ekranizam je sličan autizmu: Dijete razvija unutrašnje svjetove

Često viđamo djecu, pa čak i bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječje zdravlje.

U stručnoj terminologiji psihoterapeuti koriste novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne uticaje ekrana na mozak, a psiholozi tokom rada sa djecom najčešće primjenjuju neurofeedback terapiju.

Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju se zatvarati u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativnosti koje su nastale uslijed prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posledice.

Prema riječima psihološkinja i psihoterapeutkinje Ankice Baković, pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”.

“To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja od djece koja po rođenju nisu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a na ponašajnom planu jako je slično poteškoćama iz spektra autizma”, kazala je Baković.

Negativni uticaji ekrana

Objasnila je da tokom razgovora sa roditeljima dođe do informacija kako dijete u svojim prvim godinama života ispred ekrana dnevno provede četiri do pet sati, a neka djeca i više.

“Poteškoće koje vidimo u funkcionisanju djeteta u njegovim prvim godinama života često su izazvane dugotrajnim boravkom ispred ekrana. Dugotrajno se smatra sve što je duže od pola sata, s tim da neuropedijatri kažu da do djetetove treće godine to ne bi trebalo biti ni pola sata. Djeca sa kojom se ja bavim, ispred ekrana bila su četiri, pet ili više sati ukupno tokom dana. Dijete gleda u mobilni ili tablet ujutro dok jede, dok mama napravi ručak, nakon što malo odspava opet je ispred ekrana, pa ponovo dok jede… “, dodala je.

Prema njemim riječima, tako provedeno vrijeme može imati dva negativna uticaja.

“Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati sa ekranima. U prvim kontaktima djeteta sa ekranom, ono pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobija odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao “orjentisanost prema sebi”, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja”, objasnila je.

Psihološkinja je dodala da dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su nezavisni od onog u kome žive.

“U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječiji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo a ono nas ignoriše, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je sitacija alarmantna”, naglasila je.

Ono što je veoma važno znati, smatra ona, je da “ono što uvježbava, dijete na kraju i uvježba”.

“Djeca se rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima”, rekla je.

Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, navodi Baković, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga, zbog čega mu je pričinjena ogromna šteta.

“Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimulisan u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulisani. Roditelji nama prsiholozima često dođu nakon neuropedijatra koji im je rekao da je magnet mozga uredan, ali njima nije jasno zašto dijete ne govori. Zdrave ćelije u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave ćelije u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline”, naglasila je.

Mozak funkcioniše po zakonima prirode

U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada se treba uspostaviti, sposobnost fokusa, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.

“Naš mozak je dio prirode i on funkcioniše po zakonima prirode. Postoje tačno određeni periodi u razvoju djeteta šta se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz podražaj iz okoline. Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolovano od tog podražaja i “vegetira” ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te ćelije u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost. Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezičko-govorni razvoj”, objasnila je Baković.

Nerijetko joj se kroz rad dešavalo da dođe majka sa djetetom koje ne govori jezik kojim pričaju njegovi roditelji, već naprimjer engleski.

“To se dešava kada je dijete u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko uporno za preživljavanjem, pa čak i sa ekranom koji s njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Ekran s djetetom ne uspostavlja komunikaciju, ali iz očaja da komunicira s nekim, dijete počinje komunicirati u smislu klipova koje kupi iz sadržaja kojima je izloženo. Pustite djecu u baru, blato, drvo, kamen, da se suživi i stimuliše mozak”, istakla je.

Ovom problemu pristupa se u sklopu neurofeedback terapije. Psihološkinja navodi kako najprije napravi kliničku sliku djeteta, koja je ista u autizmu i pseudo-autizmu.

“Slika je ista, ali je tempo napredovanja djeteta različit. Kod prve kliničke slike – autizma, napredovanje je mnogo, mnogo sporije. Neurofeedback služi da smanji intenzitet poteškoća, ali mi je cilj raditi i prevenciju. Meni je sada na terapijama dominantno 2018. godište. Trudim pričati o tome, promovisati… Roditelji, koji dođu kod mene i spoznaju istinu da su učesnici štete koja je napravljena kod djeteta, su očajni. Ja im kažem “nemate koristi od tog očaja, hajde da sada dijete iščupamo, a vi promovišite okolo i pričajte. Ekrani za djecu ne dolaze u obzir”, zaključila je. (cdm.me)

Nastavite čitati

Top pet