“Dijete je zrelo za naučiti čitati i pisati sa sedam godina, sve prije toga je čisto maltretiranje.”

Ana Vladimirovna Semjonovič je neuropsiholog, doktor psiholoških nauka, profesor na Katedri za kliničku psihologiju, autor je preko 200 knjiga, među kojima su “Uvod u neuropsihologiju u dječjem uzrastu”, “Neuropsihološka korekcija u dječjem uzrastu” i praktičnih priručnika namijenjenih psiholozima, pedagozima i roditeljima, piše atma.hr.

Pitanje: Ana Vladimirovna, kako se vi kao neuropsiholog odnosite prema ranom razvoju djeteta, kada djeca u uzrastu od 2,5–3 godine počinju učiti pisati, čitati, računati?

Kategorički negativno. Možemo kao primjer navesti sljedeću analogiju: je li dobro ili nije da čovjek stupa u spolni kontakt u desetoj godini života? Sasvim je jasno da dijete ni fiziološki ni psihološki nije spremno za takav “eksces” i da iz toga proizilazi samo trauma. To je svima neupitno jasno i za to nisu potrebni posebni dokazi.

Postoje neurofiziološki zakoni razvoja mozga. Njegov energetski potencijal je ograničen u svakom vremenskom momentu i stoga ako trošimo energiju na neblagovremeni razvoj neke psihičke funkcije, nastaje deficit ondje gdje je trebalo da ta energija bude aktivno usmjerena. Ako sredina traži da se izvrši neki zadatak, mozak će ga izvršavati, ali na račun nekih drugih struktura psihe.

Period između druge i treće godine je period burnog razvoja senzomotorne i emocionalne sfere djeteta. A ako ga počnete učiti da čita, piše, računa – da ga pretrpavate spoznajnim procesima – vi mu time oduzimate energiju, naročito od osjećaja. I kod malog djeteta počnu se “kovitlati” svi emocionalni procesi i otrgnu se neki programi somatskog (tjelesnog) razvoja. Vrlo je moguća pojava nekih disfunkcija, dijete može početi nešto boljeti, čak je moguće da se počne i liječiti.

Posljedice te selekcije energije mogu se ne pojaviti odmah pa da se u 7. godini počnemo čuditi otkud “odjednom” enureza (mokrenje u krevet), kako su se “odjednom” pojavili strahovi. Otkud u pubertetu “odjednom” dolazi do emotivnih padova, niko ne shvaća zašto je dijete postalo agresivno ili hiperaktivno.

Pitanje: Međutim, treba li ipak pripremati dijete za školu? Ako treba, onda kada treba početi?

Tu se postavlja pitanje: što znači pripremati dijete za školu?

Je li privikavanje djeteta na elementarni dnevni raspored priprema za školu? Onda se to bezuslovno može početi od 2-3. godine. Dijete uči da je doručak tad i tad, ručak tad i tad. Sportom se bavi u toj i toj odjeći, u pozorište oblačimo to i to.

Priprema za školu u smislu učenja čitanja i računanja, naravno da je potrebna, ali kasnije. To je oduvijek počinjalo s četiri, još bolje s pet godina.

Iz nekog razloga svi smatraju da spoznajni procesi počinju tek kada je dijete sjelo za stol i počelo pisati slova. A razvoj kognitivnih procesa odigrava se zapravo i dok mama i dijete šetaju kroz šumu i ona pita: “Vidi visibaba. Kakva je ona? Kakve su njene latice?” I zajedno s djetetom “savladava gradivo”. A onda kaže: “A evo ljubičice?” Potom pita: “Što ti misliš, po čemu su njih dvije slične, a po čemu se razlikuju? I ovo je cvijet i ono je cvijet.” Eto, to je razvoj kognitivnih procesa. Kao rigidan neuropsiholog, uvjeravam vas da je to najbolja moguća “priprema za školu” u uzrastu 3–4 godine.

Isto se to može raditi dok dijete sjedi za stolom, a mama ga pita: “Što misliš,je li mi sada ručamo ili doručkujemo? A šta to imamo na stolu šta nije bilo kada smo doručkovali?” Još je bolje ako mu dok postavljaju stol postavlja pitanja. Može na primjer zapitati: “A šta ćemo staviti pošto ćemo ručati? Hoćemo li staviti čaše ili šolje?” I to je također razvijanje spoznajnih procesa.

A kada baka čita unuku priču na glas – nije li i to razvoj njegovih spoznajnih procesa… A šta vidimo u praksi?

Po pravilu djeca se preopterećuju. Pri tome dijete ostaje apsolutno neadaptirano sa stanovišta normalnih svakodnevnih znanja. Postoji zakon: svaki razvoj kreće od očiglednog ka apstraktnom. Ako učimo dijete od tri godine da piše slova i brojeve, mi taj zakon okrećemo naopako.

A zakoni psihologije i evolucije moraju se izvršavati postojano, oni su jednako univerzalni kao Newtonovi zakoni. Narušavanje je moguće jedino na svoj rizik.

Ne govorim ovdje o djeci koja s četiri godine sama vrlo lijepo uče čitati. Ali praviti od toga univerzalni program razvoja, po mom mišljenju nije korektno.

Pitanje: Danas ima mnogo školica za razvoj umjetničkih sposobnosti i roditelji prakticiraju u njih upisivati djecu prije škole. Kako vi na to gledate?

Neka to bude razvoj umjetničkih sposobnosti tipa dramskih radionica, crtanje… Ali neka slova i brojeve ostave na miru.

Niko mi ne može odgovoriti na pitanje: Zašto dijete u drugom tromjesečju škole treba čitati 152 slovnih znakova u minutu, a ne 148? I zašto to treba postići do 15. 11., a ne do 15. 3.? Zašto je tako neophodno da čita brzinom od 152 znaka u minuti? Jer to ne doprinosi razvoju intelekta niti daje neko znanje. Prema tome se ne treba odnositi nikako drugačije nego kao prema gluposti. Postoje individualne psihofiziološke osobine. Jedno dijete će to prije ili kasnije postići, a neko možda neće nikada.

Nažalost, sada se neki razredi formiraju između ostalog i na osnovu brzine čitanja…

Ti ljudi nisu u toku da se informacija usvaja na razne načine. Sasvim je moguće da kod jednog broja djece usvajanje informacije uopće nije povezano s brzinom čitanja nego da je povezano s totalno drugačijim faktorima, koji kod njih mogu biti sasvim lijepo razvijeni. A eto, brzina čitanja da se kod njih, kao svi drugi procesi u vezi s velikom brzinom, razvijaju malo sporije. Postoje razni tipovi ljudi i to se direktno tiče “brzinskih” procesa.

I ne samo to, čovjek može čitati s kolosalnom brzinom, a da pritom bude debil. Uzgred budi rečeno, u slučaju hidrokefalije osoba može imati odlično pamćenje, i znamo masu takvih osoba koje su uspjele u političkoj ili profesionalnoj karijeri naprosto zato što vrlo brzo govore i mnogo citiraju. Samo što to nema apsolutno nikakav značaj za intelekt.

Pitanje: Na što treba roditelji, psiholozi, učitelji obratiti pažnju kada treba odrediti je li dijete spremno za polazak u školu? Da li davati dijete sa šest godina ili je bolje sačekati?

Ja bih davala sa sedam jer je tako priroda odredila. Zato što se neurofiziološki upravo sa sedam godina formiraju proizvoljna pažnja i mnogi drugi mehanizmi mozga koji omogućavaju djetetu da ima uspjeha u učenju. Drugim riječima, mozak je spreman za to da dijete sjedi na jednom mjestu 45 minuta.

Meni je, kao čovjeku kome su poznati zakoni evolucije, očigledno da je ubrzavanje isto tako štetno kao i kašnjenje.

“Sve ima svoje vrijeme”, rečeno je u Knjizi Propovjednika. A tamo su se trudili da ne govore gluposti. Tako da oni koji govore o ubrzanom ranom razvoju, neka pročitaju nju i bit će sve u redu. Priroda za 2000 godina nije ništa novo izmislila.

Pitanje: Na što bi trebali roditelji posebno obratiti pažnju prije nego što pošalju dijete u školu?

Poželjela bih svim roditeljima da ne zabadaju glavu u pijesak i da se ponekad prema svome djetetu odnose kao da je tuđe, to jest da pogledaju na njega sa strane. Jer ako roditelj makar samo na minut izađe iz svoje uloge i zamisli da njegovo dijete nije najgenijalnije na svijetu, on će uočiti i nešto za što bi, kad bi to bilo nečije tuđe dijete, rekao: “Jao bože kakav užas!”

Ne plašim roditelje nego bih, naprotiv, htjela da ih stavim u položaj normalnog odraslog koji vodi računa o svom djetetu. Koji ne zatvara oči da bi se potom dosjetio: “Niko ne valja, učitelji ne valjaju!” Pozivam na to da se nepristrasno razmotri: “Pogledajte zašto vaše dijete ne kontaktira s drugom djecom, zašto je agresivno?”

Treba znati odnositi se prema svom djetetu sa zadrškom, ne objašnjavati njegove osobine pukom neobičnošću, nego se posavjetovati sa stručnjacima.

Pitanje: Stanovište neuropsihologa smo saznali. A imate li vi osobno, proživljeno iskustvo u pogledu ranog razvoja?

Ja sam s tri godine naučila bez problema čitati, istovremeno sam učila i engleski i muziku. Ali ja sam imala bake i tete koje su mi kad sam imala tri godine formulirale tezu koju sam naučila kao abecedu: “Tvoja sloboda se završava tamo gdje počinje sloboda drugog čovjeka.”

Prije dvadeset godina, kada je još postojala institucija bake, institucija normalnog lijepog odgoja, mnogo uglova je na vrijeme ispeglano. Sada toga nema i nema ničega umjesto toga. I zato, u cjelini s orijentacijom na rani intelektualni razvoj, već danas se može izazvati emocionalno osiromašenje dječje populacije. Upravo to me plaši najviše od svega.

Obratite pažnju na to da govorite s ženom kojoj su od djetinjstva objašnjavali da je vunderkind nad vunderkindima (čudo od djeteta), samo je lijena. Tako da molim vas imajte u vidu da vam ovo ne govori dvojkaš, nego uvijek i u svemu lider. I taj lider kaže: “Ostavite djecu na miru!”