Posjetite

Majčinstvo

Postavljanje granica djetetu: Kad postajemo prestrogi, a kad smo preblagi?

Svako roditeljsko “ne”, bilo verbalno ili neverbalno, izraz je postavljene granice. Vjerujem da ćemo se svi složiti da su granice nužno potrebne; ipak, mnogi roditelji muče se s odlučivanjem gdje ih zaista postaviti.

Djeca odgojena s dobrim granicama uče da su sama odgovorna za svoj život te da to donosi slobodu da žive život kako god žele, sve dok su spremni preuzeti odgovornost za posljedice svog ponašanja. A za odgovornu odraslu osobu, samo je nebo granica. – Henry Cloud.

To što djeca vole i trebaju granice ne znači da im se povremeno neće opirati – sigurno je da hoće i to je dio njihovih razvojnih zadaća.

Za većinu roditelja postavljanje granica je svakodnevnica.

Ne diraj to.
Ne guraj sestru.
Ostavi to.
To nije tvoje.
Ne viči.
Ne trči.

Kad postajemo prestrogi, a kad smo preblagi? Hoće li nam djeca biti pretjerano razmažena? Hoće li nas se bojati?

Zbog toga  smo u ovom članku odlučili progovoriti o najčešćim pitanjima vezanim za postavljanje granica djeci.

1. Vole li djeca granice?
Koliko god vam čudno zvučalo, djeca jako vole i trebaju granice. Kad su mali, vi kao roditelji izvor ste im informacija o vanjskom svijetu koji djeci često zna djelovati zastrašujuće i zbunjujuće. Da bi se ta zbunjenost smanjila te da bi djeca naučila ispravno prihvatati informacije iz vanjskog svijeta, važno je da imaju čvrst set pravila na koja se mogu osloniti. I mi odrasli osjećamo se sigurno kad znamo koja su pravila određene situacije; za djecu je to još važnije.

To što djeca vole i trebaju granice ne znači da im se povremeno neće opirati – sigurno je da hoće i to je dio njihovih razvojnih zadaća. Ipak, držanje do granica pomaže im da osvijeste odgovornost za svoje ponašanje te da se osjete sigurno i zaštićeno.

Ako vam djeca mogu vjerovati da se držite onoga što kažete, onda vam mogu vjerovati i da ćete njh zaštititi kad za tim bude potrebe.

2. Gdje postaviti granice?
Vjerujem da postavljanje granica iscrpljuje većinu roditelja – kad su djeca mala, svaka situacija može djelovati opasno i za većinu stvari imamo potrebu viknuti NE. Ipak, što više vičemo NE, djeca ga manje poštuju; naše NE postaje samo buka u pozadini.

Važno je, prije nego što postavimo granicu djetetu, razmisliti koliko je nama ta granica zaista važna i što bi se dogodilo da je ne postavimo. Svom djetetu određujemo sve – kad će jesti, šta će jesti, šta će obući, kad se može igrati, kad smije ići kod bake, kad će ići u park, kad će ići kući, kad mora nositi jaknu itd. Odgoj jako često može izgledati kao tamničarstvo. Zbog toga je važno da popustimo gdje možemo i da umjesto jednostavnog NE pokušamo usmjeriti dijete u neko prihvatljivije ponašanje.

Zamislite sljedeću situaciju.

Vaše petogodišnje dijete želi slagati toranj od staklenih čaša. Vjerujem da je prva reakcija koju imate instantno NE i NE. Zbog čega?
Vjerujem da je odgovor na to sigurnost – čaše se mogu razbiti i dijete se može ozlijediti.
Postoji li mogućnost da osigurate da se to ne dogodi? Npr. postavite neku spužvu kao podlogu?
Vjerojatno se dio vas i dalje boji – je li dijete dovoljno spretno?
Postoji li mogućnost da ga poučite kako da bude spretniji i slaže čvršći toranj?
Ako vam se ni to ne čini dovoljno sigurno, bi li vam bilo u redu da slaže plastične čaše?

Ovakav proces razmišljanja zahtijeva značajno više vremena i energije nego jednostavno odbacivanje djetetove ideje, ali pomaže i vama da shvatite gdje su tačno vaše granice i zbog čega vam je zapravo važno da ih se držite, a samim time povećava šanse da ćete ih se dosljedno držati.

Nemojte se čuditi ako uz ovakvo analiziranje odbacite većinu granica koje su vam se dosad činile važne. To je u redu. Pet jako važnih pravila koja se poštuju 100 posto vremena mnogo je bolje nego 30 pravila koja nemamo snage konzistentno održavati.

3. Kako formulisati granice?
Granice je važno formulisati što je jasnije i jednostavnije moguće. U vrlo ranoj dobi djeteta granice ćete najviše postavljati fizički – odmičući dijete od stvari koje ne želite da dira, postavljanjem ogradica i slično. Što su djeca starija, granice ćete češće postavljati verbalno. U verbalnom postavljanju granica vrlo je važno biti svjestan činjenice da ono što govorite ne mora nužno značiti isto vama i vašem djetetu.

Kad kažemo djetetu da “bude dobar”, znamo da pod time podrazumijevamo da ne trči, ne viče, ne razbija, ne grize i ne vuče drugu djecu za kosu i to očekujemo od njega. Ipak, dijete nije čulo ništa od tih poruka koje smo mi podrazumijevali i jako će se iznenaditi kad ga kaznimo za takvo ponašanje.

Važno je djetetu objasniti konkretna ponašanja koja su prihvatljiva i koja nisu te provjeriti s njim je li vas čulo i razumilo. Također, možete im uz to objasniti i posljedice kršenja postavljenih granica kako bi imali cjelovitu sliku o tome šta se od njih očekuje i šta se može dogoditi.

4. Šta kad se granice prekrše?
Kad govorimo o granicama, nužno moramo razmišljati i o situacijama kad se te granice pređu. Djeca će prelaziti granice – ponekad iz inata, a ponekad iz želje da nas testiraju i provjere držimo li se stvarno te granice i što će se dogoditi ako se ona pređe. Zbog neizbježnosti takvih situacija važno je unaprijed razmišljati o tom scenariju. Ako smo dobro postavili granice, njihovo kršenje trebalo bi dovoditi do logičnih i prirodnih posljedica. Da bi poruka bila jasna, važno je da se nakon kršenja granica događaju posljedice, a ne izvana nametnute i nepovezane kazne.

Na primjer, ako ste od djeteta tražili da pospremi sobu prije odlaska u park, a ono to nije napravilo, logična posljedica bila bi neodlazak u park sve dok ne pospremi sobu. Zadavanje neke druge kazne bi moglo djelovati zbunjujuće i nelogično. Također, kad nemamo jasno postavljene posljedice određenog ponašanja, povećava se vjerojatnost da reagiramo iz bijesa te da napravimo nešto što ćemo požaliti. (zadovoljna.dnevnik.hr)

Majčinstvo

Emily Ratajkowski objavila sliku sa tromjesečnim sinom, koja je zgrozila korisnike društvenih mreža, pa zabranila komentarisanje…

Mladu majku, glumicu i manekenku Emily Ratajkowski, mnogi su krenuli ismijavati i napadati nakon što je objavila seriju fotografija s tromjesečnim sinom u rukama. Nakon kritika, više se nije moglo komentarisati na njenoj objavi

Američka glumica i model, Emily Ratajkowski (30) poznata je po objavljivanju izazovnih fotografija u kupaćim kostimima. U čast svog rođendana objavila je seriju takvih fotografija, na kojima drži tromjesečnog sina Sylvestra Apolla. Dok bi inače pažnju privuklo njeno tijelo, ovaj put svi su se fokusirali na to kako Emily drži dijete, prenosi 24sata.hr. Na fotografijama Emily, još poznata kao Emrata, sina pridržava rukom uz bok, ali je većinu njenih pratilaca uznemirilo što mu ne pridržava vrat i glavu.

Rođendanska večer s partnerom za putovanja iz snova – dodala je kao opis manekenka.

Glumica je uskoro onemogućila komentarisanje ispod objave, ali su se njeni kritičari brzo s Instagrama premjestili na Twitter kako bi jasno i glasno iskazali svoju nevjericu i pritom se narugali Emily. – Emrata dijete drži kao da je peškir za plažu i zatim ugasi komentare – komentarisala je jedna osoba slijed događaja. Drugi su je isto upitali zašto je to napravila, ali se glumica nije oglasila.

– Emrata nosi tu jadnu bebu kao da je je*ena torbica – našalili su se na Twitteru.

– Emrata je pokušala prepraviti način na koji se drže bebe, ali društvo nije bilo spremno – napisao je drugi Twitteraš.

– Znate onu nervozu koju osjećate kad vidite malu djecu koja razvlače svoje ljubimce? Tako se ja osjećam kad vidim kako Emily Ratajkowski drži živa bića – rekao je neko i dodao fotografije Emily sa sinom i s malim psom u rukama.

Nastavite čitati

Majčinstvo

Neukusne šale: 17 rečenica koje ljudi govore trudnicama bez ustručavanja

Postoji jedan znak koji nosite na čelu dok ste trudni: Ovaj znak kaže “Čak i ako te ne poznajem, ne ustručavaj mi se reći kako izgledam, što misliš o tome kako izgledam, kako ja izgledam u usporedbi sa tvojim očekivanjima ili drugim trudnicama koje znaš, dokle misliš da se moj cerviks proširio il bilo što drugo. Samo naprijed!”

U nastavku navodimo 17 stvari koje ljudi govore trudnicama.

Velika si kao kuća.

Ne izgledaš trudno s leđa. (U redu ako vam je komentator najbolji prijatelj. Inače NE!)

Bolje je da uskoro rodiš tu bebu ili ćeš eksplodirati.

Ajme kako si slatka. Podsjećaš me na Teletubbyse.

Sjećaš se onog koktela s rumom koji smo pili zajedno kad još nisi shvatila da si trudna? Da li se ikad brineš zbog toga?

Ne shvaćaj ovo pogrešno, ali u toj haljini izgledaš ogromno.

Jesi li sigurna da je unutra samo jedna beba?

Kako će izvući to iz tebe?

Imam prijateljicu koja treba roditi otprilike u isto vrijeme kad i ti i njen trbuh je dvostruko veći / upola manji od tvojeg.

Cipele su ti odvezane. Hahahahahahaha! Samo se šalim.

Postaju li kukovi svake žene toliko široki tokom trudnoće?

Zar te ne izluđuje kad razmišljaš o tome kako će se dijete smjestiti u vaginu?

Ako ti ovdje pukne vodenjak, plaćaš račun za pranje tepiha

Planiraš li dojiti?

Hoćeš li se roditi prirodnim putem ili dobiti epiduralnu?

Opa, čak se i tvoje lice udebljalo.

Kako uspijevaš voziti auto?

(Izvor: Miss.7mama)

Nastavite čitati

Majčinstvo

Ekranizam je sličan autizmu: Dijete razvija unutrašnje svjetove

Često viđamo djecu, pa čak i bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječje zdravlje.

U stručnoj terminologiji psihoterapeuti koriste novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne uticaje ekrana na mozak, a psiholozi tokom rada sa djecom najčešće primjenjuju neurofeedback terapiju.

Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju se zatvarati u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativnosti koje su nastale uslijed prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posledice.

Prema riječima psihološkinja i psihoterapeutkinje Ankice Baković, pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”.

“To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja od djece koja po rođenju nisu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a na ponašajnom planu jako je slično poteškoćama iz spektra autizma”, kazala je Baković.

Negativni uticaji ekrana

Objasnila je da tokom razgovora sa roditeljima dođe do informacija kako dijete u svojim prvim godinama života ispred ekrana dnevno provede četiri do pet sati, a neka djeca i više.

“Poteškoće koje vidimo u funkcionisanju djeteta u njegovim prvim godinama života često su izazvane dugotrajnim boravkom ispred ekrana. Dugotrajno se smatra sve što je duže od pola sata, s tim da neuropedijatri kažu da do djetetove treće godine to ne bi trebalo biti ni pola sata. Djeca sa kojom se ja bavim, ispred ekrana bila su četiri, pet ili više sati ukupno tokom dana. Dijete gleda u mobilni ili tablet ujutro dok jede, dok mama napravi ručak, nakon što malo odspava opet je ispred ekrana, pa ponovo dok jede… “, dodala je.

Prema njemim riječima, tako provedeno vrijeme može imati dva negativna uticaja.

“Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati sa ekranima. U prvim kontaktima djeteta sa ekranom, ono pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobija odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao “orjentisanost prema sebi”, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja”, objasnila je.

Psihološkinja je dodala da dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su nezavisni od onog u kome žive.

“U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječiji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo a ono nas ignoriše, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je sitacija alarmantna”, naglasila je.

Ono što je veoma važno znati, smatra ona, je da “ono što uvježbava, dijete na kraju i uvježba”.

“Djeca se rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima”, rekla je.

Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, navodi Baković, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga, zbog čega mu je pričinjena ogromna šteta.

“Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimulisan u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulisani. Roditelji nama prsiholozima često dođu nakon neuropedijatra koji im je rekao da je magnet mozga uredan, ali njima nije jasno zašto dijete ne govori. Zdrave ćelije u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave ćelije u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline”, naglasila je.

Mozak funkcioniše po zakonima prirode

U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada se treba uspostaviti, sposobnost fokusa, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.

“Naš mozak je dio prirode i on funkcioniše po zakonima prirode. Postoje tačno određeni periodi u razvoju djeteta šta se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz podražaj iz okoline. Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolovano od tog podražaja i “vegetira” ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te ćelije u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost. Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezičko-govorni razvoj”, objasnila je Baković.

Nerijetko joj se kroz rad dešavalo da dođe majka sa djetetom koje ne govori jezik kojim pričaju njegovi roditelji, već naprimjer engleski.

“To se dešava kada je dijete u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko uporno za preživljavanjem, pa čak i sa ekranom koji s njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Ekran s djetetom ne uspostavlja komunikaciju, ali iz očaja da komunicira s nekim, dijete počinje komunicirati u smislu klipova koje kupi iz sadržaja kojima je izloženo. Pustite djecu u baru, blato, drvo, kamen, da se suživi i stimuliše mozak”, istakla je.

Ovom problemu pristupa se u sklopu neurofeedback terapije. Psihološkinja navodi kako najprije napravi kliničku sliku djeteta, koja je ista u autizmu i pseudo-autizmu.

“Slika je ista, ali je tempo napredovanja djeteta različit. Kod prve kliničke slike – autizma, napredovanje je mnogo, mnogo sporije. Neurofeedback služi da smanji intenzitet poteškoća, ali mi je cilj raditi i prevenciju. Meni je sada na terapijama dominantno 2018. godište. Trudim pričati o tome, promovisati… Roditelji, koji dođu kod mene i spoznaju istinu da su učesnici štete koja je napravljena kod djeteta, su očajni. Ja im kažem “nemate koristi od tog očaja, hajde da sada dijete iščupamo, a vi promovišite okolo i pričajte. Ekrani za djecu ne dolaze u obzir”, zaključila je. (cdm.me)

Nastavite čitati

Top pet