Godine 2011. tada 24-godišnja Turia Pitt nije mogla zamisliti da će se njen život podijeliti na “prije i poslije”.

Dok se takmičila u ultra-maratonu dugom 60 milja , zahvatio ju je požar koji joj je zauvijek promijenio život. Ovo je priča o ženi koja je preživjela te strašne događaje i njezinom voljenom partneru koji je kroz sve to nije napustio.

Godine 2011. bila je inženjerka rudarstva i živjela je život iz snova u Australiji. Zatim, dok se takmičila u maratonu, našla se usred smrtonosnog šumskog požara. Podcijenila je njegove opasnosti. Kada je vatra počela hraniti sve što joj se našlo na putu, shvatila je da mora učiniti sve što može kako bi preživjela, piše Brightside.

Strma stjenovita litica bila je jedino mjesto na koje se moglo ići, pa se brzo popela na nju. Znala je da vatra putuje brže uzbrdo i da će to začas postati najtoplije moguće mjesto u tom području. Ali nije imala izbora. Jednostavno joj nije mogla pobjeći .

Na kraju je spašena. Spašena je helikopterom, ali je ostala u komi s teškim ozljedama. Doktori su dali sve od sebe, ali su sumnjali u njene šanse da preživi.

Više nije izgledala kao prije, ali je uspjela preživjeti. Oporavljala se  2 godine i podvrgnula se rekonstruktivnim operacijama ruku, lica i tijela.

I sve to vrijeme, Michael, njen dečko, ostao je uz nju. Čak joj je kupio i  zaručnički prsten dok je bila u komi. Čvrsto je vjerovao da će doći dan kada će joj dati taj prsten i oni će se vjenčati, prenosi Week.ba.

Odustao je od posla kako bi se brinuo o Turi i ostao uz njen krevet mjesec dana, nadajući se da će sve biti u redu. Naučili su ga kako joj mijenjati obloge i hraniti je te je točno znao kada mora uzeti koju tabletu.

Priznaje da je ponekad gubila živce s njim. Željela je da odustane od nje, ali nikada nije. Njegova ju je ljubav natjerala da shvati da ne može tek tako odustati. Stoga se pribrala i naporno radila kako bi povratila svoje zdravlje i snagu .

Gledanje u ogledalo bilo je najgore. Trebalo joj je mnogo mjeseci da  prihvati svoj novi izgled. To je uspjela zbog Michaela, koji joj je stalno govorio: “Volim tvoje lijepe oči”, “Danas izgledaš prekrasno, Turia. Što ćeš danas postići?”

Mnogi su se ljudi pitali zašto je Michael odlučio ostati. A on je odgovorio: “Privukla me njena duša i njezin karakter. Ona je jedina žena koja će nastaviti ispunjavati moje snove.”

Na kraju je to Turi pomoglo da nauči voljeti i prihvatiti samu sebe. I sada u ogledalu vidi istu lijepu djevojku koju vidi Michael. Ona zna da ljepota dolazi iznutra i da je stvarno važno ko smo, a ne kako izgledamo.

Par je zajedno prebrodio iskušenja ozljeda i oporavka te se konačno vjenčao 2016. Sada imaju novi život i dvoje prekrasne djece . Turia se i dalje smatra medicinskim čudom te se vratila trčanju, a s vremena na vrijeme drži motivacijske govore.

Nikad se Michael prema njoj nije ponašao drugačije. Prije je bio zaljubljen u njenu ličnost koju ona još uvijek ima. Njihova priča samo je dokaz više da prava ljubav postoji i da može izdržati sve.

Kad kažete DA matičaru, možete se samo nadati da vaša ljubav i zajednički život traje zauvijek.

Ali garancije nema.

Nevjerojatan je uspjeh  pronaći onu posebnu osobu s kojom ćete provesti ostatak života. A kad to jednom učinite, nikad je više nećete pustiti.

Autorica Laura Fleishman objavila je knjigu pod nazivom Ljubavnici , koja sadrži niz ljubavnih pisama između njene bake i djeda tokom Drugog svjetskog rata.

Takođe je intervjuisala druge starije parove – svi koji su bili u braku 50 godina + – i saznala šta imaju da kažu o ljubavi. Evo tri prekrasne tajne o braku koje su podijelili.

1. Podržavajte interesovanja svog partnera 

„David je uvijek podržavao sve moje interese. Podržavao me u svemu što sam radila i bio mi je vjetar u leđa. Muziku sam zavoljela jer je on često slušao i pratila sam ga. Promijenili smo se mnogo ali ostali smo zadovoljni i svoji a obogatili život jedno drugom, kazala je Sheila Newman, udata 1957 godine.

2. Očekujte da se vaša ljubav promijeni

“U junu smo proslavili 74 godine braka ali nikad ne razmišljamo o godinama, nego o zajedničkim momentima i ostvarenjima. Strast i zaljubljenost ne traje vječno, da ljubav se mijenja ali postaje samo jača ”  —Dorothy Bolotin, udata 1938. godine

3. Ponekad ljubav nađete s nekim koga najmanje očekujete

“Bila sam zaljubljive prirode i kada bih nekoga ugledala ko mi se dopao, sutra bih prijateljici rekla da sam se zaljubila. Ali nakon prvog sastanka sa Solom, nisam se tako osjećala. Rekla sam svojoj prijateljici: ‘Ne, bio je jako fin. Dobro smo se proveli, ali to je bilo to. ‘ Ona se vratila s izjavom: ‘Kladim se da je ovo tip za kojeg ćeš se na kraju vjenčati!’  i bio je-  Gloria Holtzman, udata 1954. godine

Često smo u prilici da čujemo da je usamljenost udvoje gora nego biti sam. Istina je da živimo u doba otuđenosti u kome sve manje imamo vremena za bliske osobe, ali zar brak ne bi trebalo da bude jedino sigurno skrovište od usamljenosti? Neprobojna brana i čuvar našeg intimnog svijeta.

U kojem trenutku su “presušile” riječi i emocije, nestala bliskost, radovanje zajedničkim planovima, putovanjima, uspjesima? Da li nas je ljubav previše uljuljkala, pa smo nesmotreno upali u klopku iz koje se teško izlazi. Kako smo se udaljili od voljene osobe i zašto se čovjek ponekad osjeća kao samac u braku?

“Nemogućnost da dijelimo sadržaje iz najintimnijeg života vremenom može da stvori emocionalnu distancu i da dovede do fizičkog, intelektualnog ili emocionalnog udaljavanja”, kaže psiholog i psihoterapeut Maja Pavlov.

Osjećanje usamljenosti može da podsjeti osobu da je do toga i došlo. Ali takvo osjećanje treba razlikovati od univerzalnog obrasca u kome smo svi na momente usamljeni u nekom aspektu života. Ipak, ukoliko zajedničke teme presahnu, kao i interesovanje jednog partnera za drugog, tad možemo da govorimo o ovoj vrsti problema.

Da li na emotivni jaz među supružnicima utiče rutina u odnosu i uvjerenje da nema potrebe da se previše trudimo oko partnera jer je on već naš? Kao da smo ulaskom u brak dobili doživotnu tapiju na ljubav.

“Mnogo toga je iskrivljeno kada je ljubav u pitanju, a jedna od bitnih stvari je da ne smije da bude ravnodušnosti. Problem je što se to opservira kao neadekvatna ravnodušnost ili indiferentnost, što nije uvijek slučaj. Kada se osoba ponaša smireno i staloženo, neki partneri ovu vrstu manifestacije, gdje ljubav preraste u takozvani odnos ljubav – navika, doživljavaju kao ugrožavanje, tačnije odsustvo emocija. Radi se o nedovoljnom intenzitetu zadovoljstva usljed doživljaja uskraćenosti u osjećanju ljubavi.

Neispunjena očekivanja su jedan od razloga zašto dolazi do emotivnog zahlađenja u braku”, tvrdi Pavlova.

“Dok u odnosu postoji ravnodušnost, partneru je sasvim svejedno da li je druga polovina prisutna ili ne. Kod ljubavi iz navike izostaju prijatna osjećanja, ali postoje veoma neprijatna u slučaju da je objekat ljubavi odsutan. Takođe, očekivanja su najrazličitija i trebalo bi napraviti mjeru između nerealnih i realnih očekivanja. Partneri ponekad razmjenjuju i uvažavaju stilove života, kao što su brz tempo življenja, često odsustvovanje, neuključenost u pojedine porodične i partnerske uloge, ali ponekad se pobune protiv toga, pa dolazi do paradoksalne reakcije. Kada im smeta partnerovo odsustvo i zbog toga se ljute, to vide kao iznevjerena očekivanja. Ovo zna da iscrpi i stvori dodatnu tenziju u odnosu. Važno je da naučite da razgovarate s partnerom i usklađujete očekivanja, odnosno, iznesete svoja, ali čujete i njegovo. Nije dobro prilagođavati se samo jednoj strani.

“Ako se bojiš usamljenosti, ne ženi se”, riječi su slavnog ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova. Da li je moguće izbjeći emotivnu udaljenost u braku ili do toga neminovno dolazi kad-tad, bez obzira na to koliko se partneri trude da njeguju odnos?

“To se dešava ukoliko ne razgovaramo ili nas partner ne čuje i ne shvata ozbiljno. Ako naučimo da budemo otvoreni po pitanju sopstvenih želja i zamisli, veća je vjerovatnoća da ćemo dobiti to što nam je potrebno. Poznajem parove koji imaju različite manifestacije posvećenosti odnosu, a drugi to ‘učitavaju’ kao nedovoljo angažovanje. Naše potrebe su razuđene i individualne. Stvar je prioriteta. Rizično je krenuti samo od ličnog kriterijuma. Ženama je bitna emotivna podrška i razumijevanje, muškarcima takođe, s tim da oni traže fleksibilnost i da im se ne prebacuje ukoliko imaju različite obaveze i angažovanja. Ali i jedni i drugi umiju da pretjeraju i tada nastaje kriza u sistemu koja traži preispitivanje. “Nije problem da suprug radi duže, već što je nakon dolaska kući i poslije odmora i dalje neuključen”, kaže jedna klijentkinja.

Kada je brak najkritičniji?

Psiholog i psihoterapeut Maja Pavlov naglašava da su to obično periodične tranzicije u hronološkom razvoju para ili porodice. To su značajni događaji, selidbe, rođenje djece i njihov polazak u školu, bolest ili smrt člana porodice… Sve to može biti svojevrstan test provjere nosivosti zajedništva.

“U novim situacijama i mi smo često “novi”, pa se nekad čini da jedan partner ne prepoznaje drugog”, tvrdi sagovornica.

“Recimo, niko nije očekivao da će nečija tuga toliko potrajati, da će gubitak posla ostaviti veliki trag na osobu ili da će se nezadovoljstvo partnera projektovati unutar porodice. Ovo je neka vrsta ‘iskušenja’, koja nas poziva na novu adaptaciju i uspostavljanje drugačijih zajedničkih kriterijuma koji bi nam olakšali i zadovoljili kvalitet zajedničkog života.”

Šta činiti kada do toga, ipak, dođe i kako prevazići kriznu situaciju? Da li je moguće podgrijati “uspavane” emocije ili to neminovno vodi ka razvodu?

“Moguće je vratiti energiju u emotivni život ukoliko obje strane imaju volju i želju za tim. Važno je biti svjestan onoga što je prethodilo udaljavanju. Kada se sruši idealizacija, dobro je krenuti dalje. Često je pitanje da li vjerujemo da je promjena moguća u konkretnom odnosu? Ukoliko želimo da se kasnije ne kajemo dobro je dati rok i sebi i drugom i vidjeti šta se dešava.”

Na pitanje da li postoji način da se izbjegne scenario upadanja u emotivnu ravnodušnost, Maja Pavlov kaže:

“Biti u nekom odnosu, posebno partnerskom, je kreativan čin, ma kako djelovao kao rutina, čak i kada u nju zapadnemo. Onoliko koliko smo spremni da ulažemo u sebe, drugu osobu, i na polju ‘mi’, stvara se predispozicija za vraćanje emocionalnog i svakog drugog potencijala. Ponekad je ljudima potrebna neka vrsta asistencije u procesu obnavljanja kako lične kondicije, tako i očekivanja i evolucije kada je zajedništvo u pitanju. Ukoliko nisu spremni na to, neki izaberu da idu dalje, nadajući se boljem. Oni koji ostaju moraju da nađu nov način da razviju odnos, kako bi u njemu osjetili zadovoljstvo.”