Posjetite

Zanimljivosti

Jednostavni načini izbjeljivanja obuće proizvodima iz domaćinstva

Bijele cipele dio su osnovne obuće koja se gotovo svima sviđa.

Nažalost, budući da se tako lako prljaju i gube bjelinu, čak i ako se svakodnevno brinete o njima, većina nas na kraju ostavi ih u ormaru. Zbog toga moramo koristiti različite jednostavne i efikasne tehnike za njihovo izbjeljivanje.

Ne samo da ćete tkanini ponovo vratiti bijelu boju, baš kao kad ste je prvi put kupili, već ćete izbjeći oštećenje obuće čestim pranjem, pišu iz Bright Side. 

Evo 5 različitih metoda za izbjeljivanje obuće :

1. Soda bikarbona i bijeli ocat 

Da bi vaše omiljene tenisice opet izgledale sjajno bijelo, ne morate kupovati preskupe proizvode koje je često teško pronaći. Samo upotrebom sode bikarbone, bijelog ocata i vruće vode možete se riješiti većine tamnih mrlja koje se pojave na tkanini vaših cipela nakon nekoliko mjeseci upotrebe.

Započnite miješanjem jedne kašike bijelog ocata, jedne kašike sode bikarbone i jedne kašike vruće vode u posudi. Dobit ćete neku vrstu  paste koju biste trebali nanijeti na patike četkom ili starom četkicom za zube. Lagano trljajte. Pustite da pasta odstoji najmanje 3 ili 4 sata pod suncem, a zatim uklonite višak paste od sode bikarbone tapšući cipelama.

Ne samo da će vam ovo efikasno „izbjeliti“ cipele, već je i dobro rješenje za uklanjanje loših mirisa koje proizvode bakterije koje se mogu nakupiti u cipelama.

2. Krupna so i mlijeko 

Kada bijele cipele dobiju taj žućkasti ton, vrijeme je da ih temeljito očistimo kako bismo provjerili možemo li im vratiti početnu boju. Trebat ćete samo pomiješati pola šolje krupne soli s 1 litrom mlijeka u velikoj posudi.

Tenisice morate namakati u ovoj mješavini za izbjeljivanje najmanje 3 sata kako bi imala efekt koji tražite. Nakon tog vremena možete ih trljati četkom kako biste uklonili mrlje koje su još uvijek prisutne. Zatim ih isperite obilnom količinom sapunice i pustite da se osuše na otvorenom.

3. Pasta za zube

Neka vrsta obuće zbog svoje osjetljive tkanine zahtijeva manje agresivne metode čišćenja i izbjeljivanja od drugih. Ova posebna metoda korisna je i kad ste u žurbi.

Dobar trik za vraćanje izvorne bijele boje ovakvim tenisicama je upotreba paste za zube za izbjeljivanje. Starom četkicom za zube trljajte zamrljanu površinu tenisica dok ponovo ne pobijele. Ne zaboravite očistiti prljavštinu koja se nalazi na rubu tabana. Pustite da pasta odstoji oko 15 minuta.

Zatim uklonite zubnu pastu. Za brisanje paste i postizanje nevjerovatnih rezultata trebat će vam samo vlažna krpa ili čista spužva (i malo strpljenja).

4. Krupna so i sapunica

Ako nemate vremena za višesatno bijeljenje patika, a neko su vrijeme ostale na polici, ne brinite: sapunom koji imate kod kuće i malo krupne soli možete se riješiti one dosadne tamne mrlje.

Započnite trljanjem cipela suhom četkom, kako iznutra tako i izvana, kako biste uklonili višak prljavštine koja bi se mogla zalijepiti za tkaninu. Zatim ih počnite trljati s najmanje 150 grama krupne soli i pustite da so tamo odstoji najmanje jedan sat.

Nakon sat vremena operite ih hladnom vodom i tečnim sapunom kako biste uklonili prljavštinu i so.

5. Amonijak

Ovaj postupak mogao bi biti jedan od najučinkovitijih kada je riječ o izbjeljivanju tenisica. Međutim, vrlo je važno poduzeti dodatne mjere opreza kada se koriste hemijska jedinjenja poput amonijaka. Uvijek nosite rukavice i izbjegavajte kontakt s očima.

Možete koristiti amonijak otopinu koja sadrži 50% amonijaka i 50% vode. Umočite krpu u rastvor i istrljajte cipele tamo gdje imaju mrlje. Nakon što ih isperete s puno vode, pustite da se suše na zraku najmanje 24 sata kako bi se uklonio jak miris.

Priključite se diskusiji

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Zanimljivosti

Gejša nikada neće proći tamo gde može da bude viđena: Priča o najpoznatijim damama Japana

Saradnica National Geographic-a, Ivana Dukčević, upoznaje nas sa historijatom gejši, sa njihovim obrazovanjem i načinom života, ali i otkriva iznenađujuću činjenicu da ovo zanimanje nekada nije bilo isključivo zanimanje žena.

Velika, crna vještačka perika koja imitira prenaglašeni volumen kose vezane u punđu, bez mnogo detalja; crveni i crni kreon oko očiju i crveni karmin preko cijelih usana; drvene japanke na nogama (geta) i kimono s bijelom kragnom čije su šare i cvjetni motivi veoma svedeni, a dezen uvijek u skladu sa trenutnim godišnjim dobom, najbolji su pokazatelj da je pored vas upravo prošla prava gejša u svojoj “radnoj odeći”. I to u predvečerje, nekom od sporednih ulica Kjota ili Kanazave, jer gejša nikada neće proći tamo gdje može da bude viđena, piše Nationalgeographic.rs.

Iako se u Gionu, u Kjotu, ponekim srećnim i nepripremljenim turistima ukaže rijetka prilika da na trenutak sretnu pravu gejšu, kako bi izbjegle poglede velikog broja turista koji pokušavaju da ih “presretnu” i fotografišu gejše mahom odlučuju da do ugovorene večernje adrese idu taksijem. Nerado se fotografišu, a njihove usluge i danas su veoma solidno plaćene.

Riječ “gejša” nastala je od japanskih reči gei (umjetnost) i sha (sufiks za osobu ženskog pola), i znači – umjetnica. Gejše su osobe koje nakon pet godina školovanja uspiju da ovladaju vještinama kao što su: sviranje na nekoliko nacionalnih instrumenata (na primjer šamisen), plesanje nacionalnog plesa, pjevanje narodnih pjesama, ceremonija služenja čaja i poznavanje društvenih igara. Poželjno je da su obrazovane, kako bi mogle da pričaju interesantne priče i vode razgovore sa grupom muške klijentele koja ih unajmljuje kao neku vrstu pratnje. Društvo grupe gejši najčešće se organizuje prilikom poslovnih banketa i grupnih proslava koje čine muškarci, kako bi im veče učinile prijatnijim.

Sredinom XIX veka, dolaskom Zapadnjaka u još uvek srednjovjekovni Japan mnogi od njih nisu umjeli da razlikuju prostitutke i zabavljačice (oiran) od gejši, te su svrstavši ih u istu grupu gejše potpuno pogrešno izjednačene sa prostitutkama. Istine radi, neke od zabavljačica su se novopridošlicama predstavljale kao gejše kako bi sebi dale na značaju, pa su negde na toj relaciji nastale i prve zabune.

Gejše mogu postati osobe koje nisu mlađe od 25, i to mogu ostati do svoje 75. godine života. Najviše gejši danas radi u Kjotu gdje ih nazivaju geiko, i u gradiću Kanazavi koji nazivaju “Mali Kjoto”. Za poznavaoce, pravu gejšu je lako razlikovati od turistkinja, najčešće domaćih – Japanki, ali i Zapadnjakinja, koje u poslednjih nekoliko godina iznajmljuju odjeću na dan, i šetaju duž glavnih gradskih atrakcija. Gradski studio zadužen za ovu vrstu zabave, zakonski se obavezao da će turistkinje oblačiti u odjeću čiji se motivi razlikuju od autentičnih, kako ne bi nastala zabuna između njih i pravih gejši.

Lice gejši ponekad je obojeno u bijelo (shiro-nuri), osim tri pruge pozadi na vratu (komata) koje ostaju u boji kože što se u japanskoj tradiciji doživljava erotičnim detaljem ženskog tela. Majko nose šareniji kimono od gejši, sa većim obijem (leđna dekoracija kimona), više detalja na odjeći i ukrasa na punđi (od njihove kose), a na nogama imaju okobo, tradicionalne drvene nanule sa visokim platformama. Takođe, razlika između majko i gejši je u tome što prve imaju punđu od svoje kose, a gejše isključivo nose perike sa veoma malo dekoracije.

Gejša nekada nije bilo isključivo zanimanje žena, već i muškaraca. Postojali su još u XIII vijeku, a njihov naziv na japanskom bio je taikomochi ili hōkan. Iako su bili lični družbenici šoguna, povezuju ih i sa zanimanjem komičara, imitatora, zabavljača nalik “dvorskoj ludi” na evropskim dvorovima, čak sa dobošarima. Sve do XVIII vijeka bilo ih je više od žena, ali je od XIX vijeka njhov broj počeo naglo da opada. Danas u Japanu postoji samo jedan.

Krajem XX vijeka, izvjestan broj strankinja po prvi put je uspio da stekne zvanje gejši u Japanu, a tri su i danas aktivne. Osim obaveznog dopuštenja roditelja da uče za gejše i odličnog poznavanja japanskog jezika, prilikom aplikacije za učenje od buduće gejše traži se i da nije viša od 160 centimetara i teža od 43 kilograma, što mnogim Zapadnjakinjama predstavlja prepreku.

Nastavite čitati

Zanimljivosti

Pet najdugotrajnijih carstava u historiji

Carstvo – riječ koja zvuči prilično moćno, ali ne samo što zvuči već ono to i jeste.

Otkad je svijeta, praktički postoje i razna carstva, a neka od njih postala su toliko globalno jaka da su se protezala i na više od jednog kontinenta. Neka su trajala samo decenijama, neka stoljećima, a neka i hiljadama godina. Stranica worldatlas.com pobrojila je 10, a mi smo izabrali 5 najdugotrajnijih carstava u historiji!

Sveto Rimsko Carstvo (27. p.n.e. – 1453.)

Najdugovječnije carstvo u historiji bilo je Rimsko. Carstvo je nastalo još 27. godine prije nove ere, nakon što su građanski ratovi doveli do sloma Rimske republike. Rim je postao carstvo te je imao teritorij cijele Zapadne i Južne Evrope, dijela Afrike, ali i Azije. Zapravo, teritorij je u jednom trenutku postao toliko veliki da ga je u 3. stoljeću car Dioklecijan podijelio na dva dijela – Zapad i Istok. Zapadno Carstvo palo je 476. godine, no Istočno, poznato i kao Bizantsko, opstalo je sve do 1453. kada su Osmanlije osvojile Carigrad.

Kušitsko Kraljevstvo (1069. p.n.e. – 330.)

Većim dijelom teritorija nalazilo se na području današnjeg sjeveroistočnog Sudana. Kraljevstvo je u početku nastalo kao grad država Napata, a kasnije je Napata postao glavni grad kraljevstva. U 8. stoljeću prije nove ere kušitski kraljevi postali su i faraoni egipatske 25. dinastije. Ipak, vlast nad Egiptom nije dugo trajala jer već u 7. stoljeću u Egipat ulaze Asirci i tjeraju Kušite. Kasnije je prijestonica umjesto Napate koju su zauzeli Egipćani postao grad Meroe, a 330. godine kraljevstvo je prestalo postojati uništavanjem Meroea sa strane Aksamita.

Rimsko Carstvo (800. – 1806.)

Stvaranje Svetog Rimskog Carstva bio je pokušaj obnove propalog Zapadnog tri stoljeća ranije. Počelo je krunjenjem Karla Velikog za cara, a na vrhuncu Carstvo su činile današnje Njemačka, Švicarska, Lihtenštajn, Luksemburg, Češka, Austrija, Slovenija, Belgija, Nizozemska te veliki dijelovi Poljske, Francuske i Italije. Godine 1648., završetkom Tridesetogodišnjeg rata, Carstvo se rascjepkalo, a 1806., “zahvaljujući” Napoleonu, ono je prestalo postojati, piše Raport.ba.

Mletačka Republika (797. – 1797.)

Ova republika potrajala je ravno hiljadu godina. Mlečani su kontrolisali teritorij u unutrašnjosti Italije, kao i Veneciju i njenu okolicu, ali i dobar dio Hrvatske i Albanije. Ponos države bila je moćna i snažna mornarica, ali ipak ni ona nije pomogla protiv Napoleona, koji je u zauzeo grad 1797. godine te je tako završila priča o Mletačkoj Republici.

Carstvo Silla (57. p.n.e. – 935.)

Ovo carstvo bilo je smješteno na području današnje Južne Koreje. Sa širenjem teritorija počelo je u 1. stoljeću prije nove ere, a u 6. i 7. stoljeću doseglo je svoju maksimalnu veličinu protegnuvši se na teritorij koji bi odgovarao teritoriju današnje Južne Koreje. Do kraja 9. stoljeća počelo je postupno propadati, a 935. konačno ga je pokorilo kraljevstvo Goryeo.

Nastavite čitati

Aktuelno

Obradovali najmlađe pacijente: Djeda Mrazevi se spustili niz fasadu pedijatrije

Djeda Mrazevi obradovali su danas najmlađe pacijente tradicionalnim spuštanjem niz staklenu fasadu Ljubljanske pedijatrijske klinike, a potom ih darovali.

Na organizovanju prijatnog događaja ovog hladnog ponedeljka ujutru, iz Kliničkog centra Ljubljana zahvaljuju se Hitradio centru i speleolozima Pećinske spasilačke službe.

Oni su obučeni u Djeda Mrazove zakucali na vrata bolničkih soba. (Anadolija)

Nastavite čitati

Top pet