Posjetite

Život

Vožnja u suprotnom smjeru: šta kada se ponašate suprotno od onoga što okolina očekuje?

Da li ste ikad imali osjećaj da vozite u “krivom“ smjeru? I pri tome ne mislim na promet. Mislim na trenutak u kojem ste pogledali oko sebe i vidjeli da svi idu u jednom pravcu, a jedino vi u potpuno suprotnom.

Svi pogledi puni čuđenja i nerazumijevanja su uprti u vas, a u vama raste osjećaj nepripadnosti, panike i potrebe za bijegom. I koliko god da želite biti prilagođeni i ne tako drastično odskakati od drugih, sve u vašem biću buni se protiv toga da promijenite traku i vratite se u pravcu u kojem ide većina. Možda se to dogodilo u trenutku kad je većina vaših vršnjaka počela uplovljavati u bračne luke i dobivati djecu, a vi ste odlučili prekinuti dugogodišnju vezu naprosto jer niste bili sretni.

Možda u trenutku kad ste dali otkaz na odlično plaćenom poslu i odlučili se na neizvjesni status nezaposlene osobe „samo“ zato što niste željeli trošiti svoj život na posao koji vas ne ispunjava. Možda se to dogodilo u trenutku kad ste odlučili da ne želite imati djecu iako su svi oko vas već odavno postali roditelji. Moglo se to dogoditi u hiljadu drugih situacija u kojem je bilo potrebno iskočiti iz okvira, izaći iz sigurnosti i zone očekivanoga i pri tome istovremeno doživjeti nerazumijevanje i odbacivanje ljudi oko sebe.

U svakom slučaju, iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost, ali i osviještenost o vlastitim potrebama, o vlastitoj individualnosti i unikatnosti koja se ne želi žrtvovati pod svaku cijenu. Zapravo mislim da se „iskakanje“ u suprotni smjer najčešće i događa zato što predugo zanemarujemo sebe i svoje potrebe, zato što se u nekom trenu svog života svjesno ili nesvjesno odlučimo prilagoditi onome što našoj stvarnoj prirodi ne odgovara. Jednom kad se probudimo iz življenja tuđih života i snova, vrlo često doživjet ćemo ne samo nerazumijevanje već možda i osudu. Ali cijena osobnog rasta i promjene je da na svom putu neke ljude i odnose izgubimo (ali i dobijemo neke nove).

Iskakanje iz zone komfora
Jedno od mojih iskakanja iz ustaljenog reda vožnje kojeg se često sjetim kad razmišljam o sebi je davanje otkaza na dobro plaćenom i sigurnom poslu pred već podosta godina. Bilo je tih iskakanja još, ali ovo je bilo prvo drastičnije; do tada sam uglavnom bila dobra kćer, prijateljica i kolegica, koja je sve u životu radila prema očekivanjima u stilu prvo faks, pa posao, pa brak. I onda kad se od mene očekivalo da nastavim taj niz s djetetom, ja sam dala otkaz bez ikakve ideje šta i kako dalje. Štaviše na potpunu sablazan bliže rodbine, upisala sam dopisni faks engleske književnosti i čitala Shakespearea po cijele dane iako sam i sama znala da s tom diplomom baš neću moći puno toga.

Sjećam se još sada komentara u stilu „pred tobom je bila karijera“. I nije baš bilo lako tih dana. Osim straha jer nisam imala jasnu predodžbu od čega ću živjeti, dani su prolazili, a ja baš nisam imala osjećaj ispunjenosti koji sam tražila. Jer mislila sam da će se sve drastično promijeniti samim time što ću dati otkaz. Ali činjenica je bila da većina mojih prijatelja je radila i nije imala vremena za ispijanje kave sa mnom, moj fond za izlaske i putovanja se odavno ispraznio, a život mi je bio ograničen uglavnom na provođenje vremena sama sa sobom. Nakon jedne polu-depresivne faze i propitivanja sebe da li su drugi bili zaista u pravu kad se me pitali da što to pobogu radim, odlučila sam razmisliti što zapravo želim raditi i što s obzirom na svoje kvalifikacije mogu raditi.

Počela sam pregledavati oglase za posao i jednog dana ugledala jedan koji se činio kao savršen. Otišla sam na razgovor za posao i za razliku od prijašnjih unaprijed dobro pripremljenih odgovora na intervjue, došla sam na razgovor i rekla da sam sigurna da ima kandidata s puno više iskustva, ali da ja zaista želim taj posao i ispričala svoju priču o otkazu i željom za promjenom u životu. Izgleda da ih se to dojmilo jer sam posao i dobila. I nije taj posao bio savršen, ali bio je prvi korak na novom putu. Danas kad pogledam unazad ne žalim niti malo za ovom odlukom, ponosna sam što je to bio jedan od mojih prvih odraslih koraka u traženju svog osobnog puta, ne toliko u suprotnom ili „ispravnom“ smjeru koliko vlastitom.

Ipak za razliku od mene kojoj je uvijek bilo teško iskočiti iz okvira, znam dosta ljudi kojima je vožnja u suprotnom smjeru način života. Jednoj svojoj dragoj prijateljici se često divim zbog toga, jer je cijeli svoj život bila buntovnik, teško se privikavala normama, očekivanjima, pravilima i okvirima. Štaviše, iako se i ona s godinama i zrelošću promijenila, čak i dan danas je zabavlja ta vlastita slika sebe kao odmetnice od mainstreama. Zato i nije čudo da smo se našle; čini se da smo jedna u drugoj vidjele neke potisnute i davno izgubljene dijelove sebe. Bez obzira na sve, ako bunt nije utemeljen na stvarnim potrebama već se hrani strahom od pretjerane ovisnosti o drugima ili lažnoj slici sebe koju gradimo u javnosti, tada on nije odraz niti hrabrosti ni slobode. Riječ je zapravo o jako sličnoj vrsti prisile koju radimo nad sobom kad se pokušavamo pokoriti pravilima i normama drugih. Jedina je razlika što se kod vječnih buntovnika pod svaku cijenu bježi od prilagođavanja čak i pod cijenu gubitka sebe i svojih vlastitih potreba za bliskošću, pomoći, povezanosti s drugima, pripadanja…

Pojam polariteta
U gestaltu se često spominje pojam polariteta. Postoje različiti polariteti poput polariteta ovisnost-autonomija, ponos-sram, ljutnja-tuga, visoka očekivanja – nisko samopouzdanje, heroj-gladno dijete. Zapravo popis je neiscrpan, jer su i ljudi jedinstveni i različiti i nemoguće ih je svrstati u kategorije. Polariteti su dvije strane naše osobnosti kod kojih vrlo često izaberemo jednu stranu koja nam je prihvatljiva i s kojom se identificiramo, a drugu odbacimo i potisnemo. U primjeru vožnje u suprotnom ili „pravom“ smjeru, radi se zapravo o polaritetu ovisnost-autonomija.

U mom primjeru, ja sam se očito jako dugo u životu identificirala sa svojom ovisnošću o drugima pri tome odbacujući autonomiju da donosim odluke na osnovi svojih potreba. S druge strane, neki će ljudi potpuno samouvjereno reći „ja ne trebam nikoga, sve mogu sam/a“. I jedno i drugo je zapravo samo iluzija. U svijetu u kojem živimo svi smo povezani i ovisni jedni o drugima. Sjetite se toga samo ujutro kad kupujete hljeb u pekari da se je neko trebao dići u 4 ujutro kako bi ga pripremio i ispekao (da ne odemo još dalje u poljoprivredu i sadnju žitarica ).

Iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost.
Život kakav poznajemo bio bi nemoguć da svi živimo samo za sebe. Ipak, odluke s kime i kako ćemo živjeti, šta ćemo raditi i hoćemo se ili se nećemo prilagoditi nekom okruženju donosimo sami. I koliko god se ponekad osjećali pod pritiskom medija, porodice, tradicije, religije, posla ili nečeg drugoga, kao odrasla osoba imamo tu slobodu da donesemo vlastitu odluku, da imamo vlastiti stav i da se na koncu, zrelo i nosimo s rezultatima tih odluka.

Tako da, kad se sljedeći put nađete usred nekog dosadnog poslovnog sastanka i zapitate sami sebe „šta ja pobogu radim ovdje“ razmislite što zapravo želite. Je li vam plata, ugled, sigurnost, ambicija ili nešto drugo vaša najvažnija potreba i dovoljna kompenzacija za loše strane tog istog posla? Ili ste pak potpuno zalutali i posao vam donosi frustraciju, nezadovoljstvo, narušeno zdravlje i osjećaj da gubite vrijeme? I svaka odluka je dobra ako je vaša. Jer u konačnici ne postoje krivi niti ispravni smjerovi, postoje samo naši vlastiti putevi za koje je ponekad potrebno izaći iz zone komfora, bez obzira je li se ta zona nalazi u slijeđenju tuđih utabanih staza ili kretanju u suprotnom smjeru. Želim vam puno hrabrosti i svjesnosti o sebi na tom putovanju! (centarzdravlja.rs)

Priključite se diskusiji

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Život

Djevojka pala vozački ispit bez da je upalila automobil, a razlog je nevjerovatan…

Djevojka (17) iz Lancashirea u Engleskoj pala je vozački ispit, a da nije stigla ni upaliti automobil i krenuti s vožnjom, prenosi LADbible.

Razlog pada je nevjerovatan i mnogi su, s kojima je podijelila ovu vijest, ostali šokirani.

Naime, kada je ispitivač sjeo u automobil primijetio je komadiće gumice za brisanje ispod svojih nogu i srušio djevojku jer je “automobil bio prljav i nespreman za vožnju”. Djevojka briznula u plač nakon što su je roditelji iznenadili novim psićem: ‘Drago nam je da smo se odvažili na ovaj potez’.

Najgore je, priča njezin otac Paul Turner, što automobil uopće nije njezin već od ispitivača kojima su ostali tragovi gumice jer su brisali nešto u svom zapisniku prije njezinog ispita.

“Nije kao da su bile prazne konzerve ili smeće posvuda… Cijela situacija je suluda. Raspravljali su se 10 minuta, ali nije popustio. Pala je ispit bez da je uopće vozila. Bila je žalosna i u suzama, a nije uspjela dobiti ni povrat novca koji je tražila jer priliku za ispit praktički nije ni dobila.”

Osim što je vozački ispit u Engleskoj trenutno 64 funte, odnosno 80 KM, Paul kaže kako se na isti čeka mjesecima što otežava samo polaganje jer prolazi puno vremena bez vožnje.

“Moja kći je toliko štedjela za ovo, baš je nepravedno.” Iz agencije za vožnju i sigurnost vozila (DVSA UK) dali su izjavu za medije:

“Izdane su smjernice da se automobili koji se koriste na vozačkim ispitima moraju očistiti prije testa kako bi se smanjila mogućnost zaraze koronavirusom. To se mora poštivati.” (Vecernji list)

Nastavite čitati

Život

Sve veći broj osoba žali se na povećan elektricitet svuda oko sebe? Jeste li među njima?

Posljednjih nekoliko nedjelja sve veći broj građana žali se na povećan elektricitet svuda oko sebe.

Iako je povremeno “peckanje” nešto na šta smo navikli, čini se da su postali sve češći i jači. Zašto je to tako baš sada?

Iako se niko nije povrijedio od mini-šokova, mnogo građana se zabrinulo i pitalo da li su samo oni problem.

Tako je jedna djevojka na svom Twitter nalogu podijelila problem koji ima, a vrlo obrzo joj je spao kamen sa srca.

Nevjerovatnom brzinom su se redali komentari na stotine ljudi koje muči isti problem. Ne mogu da se uhvate za kvaku automobila, vrata, gelender, pa čak i kada dodirnu drugu osobu prođu sa malim strujnim udarom. Ali tu problem ne prestaje. Ljudi su se žalili i da osjećaju elektricitet kada dodirnu mačke.

– Prije nekoliko mjeseci ja pipnem mačku, a mačka odleti pola metra, bježala je sve vrijeme od mene. Zamalo da je ubije visoki napon – ispričao je jedan korisnik.

Pošto niko ne može ni da pretpostavi zašto se ova pojava toliko intenzivirala, fizičar sa Elektrotehničkog fakulteta Jovan Cvetić je objasnio šta se tačno dešava.

Zimi baš izraženo – Sintetička odjeća izaziva trenje koje dovodi do razmjene elektriciteta.

Na primjer, kada sjednete na stolicu koja je sintetička, ili nosite sintetičku odjeću, i zatim se uhvatite za neki metal, može doći do elektriciteta – objašnjava Cvetić za 24sedam.

Takođe, u poslednjih nekoliko mjeseci “šokovi strujom” bili su prisutniji zbog zime, jer je upravo ovo godišnje doba drugi faktor povećanog naelektrisanja. – Suh vazduh i suho vrijeme pogoduju stvaranju statičkog elektriciteta, jer kada pada kiša ili je vazduh vlažan nećete osjetiti ove šokove – dodaje profesor.

Šta možemo da učinimo?

Za početak, tokom zime treba da se trudite da izbjegavate sintetičku, a nažalost i vunenu garderobu, koliko god to bilo kontradiktorno dubokom mrazu. Takođe, jedan od najvećih izvora statičkog elektriciteta su tepisi. Prilikom hodanja preko njih naša koža se naelektriše.

Kako stvaranju elektriciteta pogoduje suh vazduh, poželjno je da koristite ovlaživače prostorija. Kao i sa vazduhom, i suha koža pogoduje povećanju rizika od statičkog šoka. Isto tako, koliko god bilo teško, poželjno je izbjegavati sve metalne stvari jer su one najčešće mjesto “šokova”.

Ova peckanja jesu iritantna, ali opasna po zdravlje nisu. Jedino što ćete pod stresom otvarati prozore, vrata… Najbolje da u toj situaciji to radite preko dijela garderobe ili ubrusa.

Nastavite čitati

Život

Stanovnici japanskog ostrva otkrivaju tajnu dugog života: Mali tanjiri, aktivan život i prijateljstva

Na japanskom ostrvu Okinawa, koje zovu “ostrvo dugovječnosti”, lokalni stanovnici odbijaju da umru. Mještani rijetko pate od srčanih oboljenja, karcinoma ili demencije, a njihov aktivni društveni život i snažan osjećaj svrhe u životu ikigai često ih održava u životu i u dobrom zdravlju i duže od 100 godina, prenosi Reuters.

Jedna od pet “Plavih zona” dugovječnosti na svijetu, Okinawa je jedinstveno i zbog bliskosti među njegovim stanovnicima. Većina ih je uključena u jednu ili više neformalnih grupa prijatelja ili vršnjaka koji se redovno sastaju, povezuju ih zajednički interesi i prikupljaju mjesečne priloge za pomoć članovima u nevolji ili da bi podržali javne radove.

Stanovnici Okinawe u ishrani koriste mnogo povrća i hrane bogate antioksidantima, konzumiraju samo trećinu od prosječnog unosa šećera u Japanu i služe obroke na malim tanjirima. Redovno praktikuju laganije vježbe i jedu samo do 80% sitosti, što je u skladu sa drevnom mudrošću koja ne savjetuje prejedanje.

U jednom selu na ostrvu imaju čak i izbor za ljepotu za žene preko 80 godina. Ključ njihove sreće i dobrog zdravlja je ikigai, suština nečije prirode koja se ne fokusira na visoke ciljeve, ciljeve vezane za materijalno bogatstvo ili moć. Otkrivanje sopstvenog ikigai i svakodnevno vođenje njime, okupiraće vas stvarima koje daju smisao vašem životu. Ali je takođe važno, kažu, da se povežete sa prirodom, okružite ljudima koje volite i da ostanete aktivni.

Tajna dugog života, čini se, počinje tamo gdje se vaša znatiželja, intuicija i prijateljstva susreću.

Nastavite čitati

Top pet