Posjetite

Život

Vožnja u suprotnom smjeru: šta kada se ponašate suprotno od onoga što okolina očekuje?

Da li ste ikad imali osjećaj da vozite u “krivom“ smjeru? I pri tome ne mislim na promet. Mislim na trenutak u kojem ste pogledali oko sebe i vidjeli da svi idu u jednom pravcu, a jedino vi u potpuno suprotnom.

Svi pogledi puni čuđenja i nerazumijevanja su uprti u vas, a u vama raste osjećaj nepripadnosti, panike i potrebe za bijegom. I koliko god da želite biti prilagođeni i ne tako drastično odskakati od drugih, sve u vašem biću buni se protiv toga da promijenite traku i vratite se u pravcu u kojem ide većina. Možda se to dogodilo u trenutku kad je većina vaših vršnjaka počela uplovljavati u bračne luke i dobivati djecu, a vi ste odlučili prekinuti dugogodišnju vezu naprosto jer niste bili sretni.

Možda u trenutku kad ste dali otkaz na odlično plaćenom poslu i odlučili se na neizvjesni status nezaposlene osobe „samo“ zato što niste željeli trošiti svoj život na posao koji vas ne ispunjava. Možda se to dogodilo u trenutku kad ste odlučili da ne želite imati djecu iako su svi oko vas već odavno postali roditelji. Moglo se to dogoditi u hiljadu drugih situacija u kojem je bilo potrebno iskočiti iz okvira, izaći iz sigurnosti i zone očekivanoga i pri tome istovremeno doživjeti nerazumijevanje i odbacivanje ljudi oko sebe.

U svakom slučaju, iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost, ali i osviještenost o vlastitim potrebama, o vlastitoj individualnosti i unikatnosti koja se ne želi žrtvovati pod svaku cijenu. Zapravo mislim da se „iskakanje“ u suprotni smjer najčešće i događa zato što predugo zanemarujemo sebe i svoje potrebe, zato što se u nekom trenu svog života svjesno ili nesvjesno odlučimo prilagoditi onome što našoj stvarnoj prirodi ne odgovara. Jednom kad se probudimo iz življenja tuđih života i snova, vrlo često doživjet ćemo ne samo nerazumijevanje već možda i osudu. Ali cijena osobnog rasta i promjene je da na svom putu neke ljude i odnose izgubimo (ali i dobijemo neke nove).

Iskakanje iz zone komfora
Jedno od mojih iskakanja iz ustaljenog reda vožnje kojeg se često sjetim kad razmišljam o sebi je davanje otkaza na dobro plaćenom i sigurnom poslu pred već podosta godina. Bilo je tih iskakanja još, ali ovo je bilo prvo drastičnije; do tada sam uglavnom bila dobra kćer, prijateljica i kolegica, koja je sve u životu radila prema očekivanjima u stilu prvo faks, pa posao, pa brak. I onda kad se od mene očekivalo da nastavim taj niz s djetetom, ja sam dala otkaz bez ikakve ideje šta i kako dalje. Štaviše na potpunu sablazan bliže rodbine, upisala sam dopisni faks engleske književnosti i čitala Shakespearea po cijele dane iako sam i sama znala da s tom diplomom baš neću moći puno toga.

Sjećam se još sada komentara u stilu „pred tobom je bila karijera“. I nije baš bilo lako tih dana. Osim straha jer nisam imala jasnu predodžbu od čega ću živjeti, dani su prolazili, a ja baš nisam imala osjećaj ispunjenosti koji sam tražila. Jer mislila sam da će se sve drastično promijeniti samim time što ću dati otkaz. Ali činjenica je bila da većina mojih prijatelja je radila i nije imala vremena za ispijanje kave sa mnom, moj fond za izlaske i putovanja se odavno ispraznio, a život mi je bio ograničen uglavnom na provođenje vremena sama sa sobom. Nakon jedne polu-depresivne faze i propitivanja sebe da li su drugi bili zaista u pravu kad se me pitali da što to pobogu radim, odlučila sam razmisliti što zapravo želim raditi i što s obzirom na svoje kvalifikacije mogu raditi.

Počela sam pregledavati oglase za posao i jednog dana ugledala jedan koji se činio kao savršen. Otišla sam na razgovor za posao i za razliku od prijašnjih unaprijed dobro pripremljenih odgovora na intervjue, došla sam na razgovor i rekla da sam sigurna da ima kandidata s puno više iskustva, ali da ja zaista želim taj posao i ispričala svoju priču o otkazu i željom za promjenom u životu. Izgleda da ih se to dojmilo jer sam posao i dobila. I nije taj posao bio savršen, ali bio je prvi korak na novom putu. Danas kad pogledam unazad ne žalim niti malo za ovom odlukom, ponosna sam što je to bio jedan od mojih prvih odraslih koraka u traženju svog osobnog puta, ne toliko u suprotnom ili „ispravnom“ smjeru koliko vlastitom.

Ipak za razliku od mene kojoj je uvijek bilo teško iskočiti iz okvira, znam dosta ljudi kojima je vožnja u suprotnom smjeru način života. Jednoj svojoj dragoj prijateljici se često divim zbog toga, jer je cijeli svoj život bila buntovnik, teško se privikavala normama, očekivanjima, pravilima i okvirima. Štaviše, iako se i ona s godinama i zrelošću promijenila, čak i dan danas je zabavlja ta vlastita slika sebe kao odmetnice od mainstreama. Zato i nije čudo da smo se našle; čini se da smo jedna u drugoj vidjele neke potisnute i davno izgubljene dijelove sebe. Bez obzira na sve, ako bunt nije utemeljen na stvarnim potrebama već se hrani strahom od pretjerane ovisnosti o drugima ili lažnoj slici sebe koju gradimo u javnosti, tada on nije odraz niti hrabrosti ni slobode. Riječ je zapravo o jako sličnoj vrsti prisile koju radimo nad sobom kad se pokušavamo pokoriti pravilima i normama drugih. Jedina je razlika što se kod vječnih buntovnika pod svaku cijenu bježi od prilagođavanja čak i pod cijenu gubitka sebe i svojih vlastitih potreba za bliskošću, pomoći, povezanosti s drugima, pripadanja…

Pojam polariteta
U gestaltu se često spominje pojam polariteta. Postoje različiti polariteti poput polariteta ovisnost-autonomija, ponos-sram, ljutnja-tuga, visoka očekivanja – nisko samopouzdanje, heroj-gladno dijete. Zapravo popis je neiscrpan, jer su i ljudi jedinstveni i različiti i nemoguće ih je svrstati u kategorije. Polariteti su dvije strane naše osobnosti kod kojih vrlo često izaberemo jednu stranu koja nam je prihvatljiva i s kojom se identificiramo, a drugu odbacimo i potisnemo. U primjeru vožnje u suprotnom ili „pravom“ smjeru, radi se zapravo o polaritetu ovisnost-autonomija.

U mom primjeru, ja sam se očito jako dugo u životu identificirala sa svojom ovisnošću o drugima pri tome odbacujući autonomiju da donosim odluke na osnovi svojih potreba. S druge strane, neki će ljudi potpuno samouvjereno reći „ja ne trebam nikoga, sve mogu sam/a“. I jedno i drugo je zapravo samo iluzija. U svijetu u kojem živimo svi smo povezani i ovisni jedni o drugima. Sjetite se toga samo ujutro kad kupujete hljeb u pekari da se je neko trebao dići u 4 ujutro kako bi ga pripremio i ispekao (da ne odemo još dalje u poljoprivredu i sadnju žitarica ).

Iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost.
Život kakav poznajemo bio bi nemoguć da svi živimo samo za sebe. Ipak, odluke s kime i kako ćemo živjeti, šta ćemo raditi i hoćemo se ili se nećemo prilagoditi nekom okruženju donosimo sami. I koliko god se ponekad osjećali pod pritiskom medija, porodice, tradicije, religije, posla ili nečeg drugoga, kao odrasla osoba imamo tu slobodu da donesemo vlastitu odluku, da imamo vlastiti stav i da se na koncu, zrelo i nosimo s rezultatima tih odluka.

Tako da, kad se sljedeći put nađete usred nekog dosadnog poslovnog sastanka i zapitate sami sebe „šta ja pobogu radim ovdje“ razmislite što zapravo želite. Je li vam plata, ugled, sigurnost, ambicija ili nešto drugo vaša najvažnija potreba i dovoljna kompenzacija za loše strane tog istog posla? Ili ste pak potpuno zalutali i posao vam donosi frustraciju, nezadovoljstvo, narušeno zdravlje i osjećaj da gubite vrijeme? I svaka odluka je dobra ako je vaša. Jer u konačnici ne postoje krivi niti ispravni smjerovi, postoje samo naši vlastiti putevi za koje je ponekad potrebno izaći iz zone komfora, bez obzira je li se ta zona nalazi u slijeđenju tuđih utabanih staza ili kretanju u suprotnom smjeru. Želim vam puno hrabrosti i svjesnosti o sebi na tom putovanju! (centarzdravlja.rs)

Priključite se diskusiji

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Život

Konobarica otkrila za koju crkavicu radi i uputila dramatičan apel gostima

Minimalna plaća za zaposlenike koji dobivaju napojnice iznosi bijednih 2,13 dolara na sat.

I dok većina konobara u regionu ima ugovorenu temeljnu plaću, pa svoje prihode pokušava povećati na temelju napojnica, situacija s njihovim kolegama u Sjedinjenim Američkim Državama prilično je drugačija.

Otkrila nam je to na svom profilu na TikToku i djevojka imena Liny, 25-godišnja majka iz Nashvillea, koja je nakon šest tjedana rada dobila plaću od jednoga centa.

Da, dobro ste pročitali, njezin bankovni račun za više od mjesec dana rada povećan je doslovno za siću, pa je Liny u videu apelirala na sve goste da vode brigu o napojnicama.

@lvndsmac

THE FUCK IMA DO WITH ONE PENNY STEVEN!!!!!!! ##serverlife ##serverlife ##bigballing ##IDeserveTuitionContest ##fyp ##fypシ

♬ The Way I Live – Baby Boy da Prince

Inače, u SAD-u standardizirana napojnica iznosi 15 do 20 posto od računa prije poreza na promet, a iz videa je ostalo nejasno koliko je Liny sati odradila.

Naime, minimalna plaća za zaposlenike koji dobivaju napojnice iznosi bijednih 2,13 dolara na sat, međutim, u saveznoj državi Tennessee porezi na osiguranja automatski se odbijaju od prihoda zaposlenika.

Bilo kako bilo, konobari u SAD-u bez napojnica ne bi imali ni za prosjački štap, i to bi im bio luksuz, pa utoliko ne čudi njezin poziv gostima da budu svjesni situacije i obzirni.

Nastavite čitati

Život

Fenomenalnih 20 životnih savjeta čuvenog Rusa: Nikako ne jedite svinjetinu, ona šalje na drugi svijet

1. Naučite da sve “vidite živo” i uživate u svemu – travi, drveću, pticama, životinjama, zemlji, nebu. Gledajte ih ljubazno i sa punim srcem i oni će vam uzvratiti. To je znanje koje nećete pronaći u knjigama.

2. Odvojte neko vrijeme da stojite bosi na zemlji. Dajte svoje tijelo zemlji kako ga ona ne sama ne bi pozvala.

3. Ugrabite svaku priliku da budete pored vode. Oslobodićete se umora i pročistiti misli.

4. Pijite čistu vodu kad od je moguće, ne čekajte da ožednite. To je najbolji lijek. Tamo gdje me sudbina nije vodila, prvo sam tražio izvor. Ne pijte slatke i slane (mineralne) vode iz boca. Prva će izjesti jetru, druga će vezati krvne sudove.

5. Povrće treba da se nađe na vašem stolu svaki dan. Na prvom mjestu cvekla, nema bolje hrane na zemlji. Zatim pasulj, bundeva, bobice, šargarepa, paradajz, paprike, spanać, zelena salata, jabuke, grožđe, šljive.

6. Ako želite možete da jedete meso. Ali rijetko. Nikako ne jedite svinjetinu, ona šalje na drugi svijet.

7. Kobasice, prženi krompir, keks, slatkiši i hrana u konzervama su loša hrana. Moja hrana su žitarice, pasulj i zeleniš. Predatori jedu meso, oni su lijeni, jedva se kreću. Konji koji jedu žitarice aktivni su cio dan. Skakavac se hrani travom i skače i leti cio dan.

8. Kako bih jeo manje, pijem mnogo vode i jedem kompot, jedem prostu hranu i svježe povrće. Od četvrtka uveče do petka uveče ne jedem ništa, samo pijem vodu.

9. Post je najveća milost. Ništa me ne jača i ne podmlađuje kao post. Kosti postaju lakše, poput ptice, srce postaje veselo. Poslije svakog velikog posta ja sam nekoliko godina mlađi.

10. Sunce izlazi i zalazi za vas. Rad prestaje nakon zalaska sunca. Kada se naviknete na ovo tijelo i um će vam postati jači. Mozak će se bolje odmoriti i razbistriti za san. Tako rade kaluđeri i vojnici i zato imaju snagu da služe.

11. Treba da odspavate pola sata u toku dana kako bi se osvježila krv u vašoj glavi. Nemojte da spavate odmah nakon jela, tada se salo mast taloži u krvnim sudovima.

12. Manje sjedite, ali spavajte dovoljno.

13. Pokušajte više da boravite na otvorenom prostoru. Naučite da živite u hladnoj prostoriji. Dovoljno je da vam stopala i ruke budu zagrijani, ali glava hladna. Tijelo stari i propada od toplote.

14. Ojačavajte tijelo biljkama. Pomiješajte šaku ljekovitih biljaka i bobica i prelijte proključalom vodom i to pijte cio dan. Na zimu uvidjećete prave prednosti ovoga.

15. Ne zaboravite orašaste plodove. Orasi izgledaju poput našeg mozda, oni su i moćni za mozak.

16. Sa ljudima budite ljubazni i pažljivi. Od svakog od njih, makar površno, možete da naučite nešto. Od ljudi ne stvarajte ni prijatelje ni neprijatelje tako vam nikada neće stvarati probleme.

17. Ono što vam je suđeno dobićete kad tad, samo treba da strpljivo čekate. Ne opterećujte dušu time.

18. Ne vjerujte u predrasude, astrologe i proricanje sudbine. Neka vam tijelo i srce budu čisti.

19. Kada se osjećate loše, treba da šetate mnogo. Preko polja, kroz šume, pored rijeke. Voda će odnijeti vašu tugu. Bitno je da zapamtite: najbolji lijek za tijelo i dušu su: post, molitva i fizički rad.

20. Krećite se više. Na kamenu koji se kotrlja ne raste mahovina. Nesreće nas drže nepokretnim. Ne bježite od njih ne dozvolite im da dominiraju nad vama. Nikada se ne plašite da naučite i uradite nešto novo.

Nastavite čitati

Život

51-godišnjakinja će roditi svoju unuku – umjesto neplodne kćerke

Julie Loving (51) dokaz je kako majčina ljubav nema granica – zbog kćeri Breanne Lockwood i njenih problema s plodnošću pristala je biti surogatom te nositi i roditi toliko željeno dijete u porodicu. 

Možda zvuči kao radnja iz meksičkih telenovela, no riječ je plemenitoj gesti požrtvovne majke koja je odlučila pomoći svojoj kćerki te će joj uskoro roditi njenu kćerku, a svoju unuku.

Godinama su Breanna (29) i njen suprug Aaron Lockwood (28) pokušavali postati roditelji, još od vjenčanja 2016. godine para koji se zaljubio u srednjoj školi, a veza je odoljela svim izazovima. Breanna je oduvijek znala da želi biti majka. Nadali su se putovanjima tokom prve godine braka prije nego što su zasnuju porodicu. Ti su planovi stavljeni na čekanje kad se Breannin djed razbolio, jer je toliko željela da on upozna svog praunuka prije nego što umre.

U početku su pokušali ostati trudni prirodnim putem, No, nakon godinu dana bez uspjeha, odlučili su ugovoriti sastanak s dr. Brianom Kaplanom na Klinici za plodnost u Illinoisu. Tamo su s dr. Kaplanom započeli vitro oplodnju, prenosi Today.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

No, nakon 476 injekcija, osam IVF transfera smrznutog embrija, dva pobačaja i izvanmaternične trudnoće, bili su slomljeni.

Nakon četiri godine nade, praćene bolom i razočarenjima, umalo su odustali od ideje da će imati vlastito dijete.  Jedina preostala opcija bila je pronaći surogat, koji može koštati više od 100.000 američkih dolara.

Fizički i psihički znala sam da ću progurati bilo što, ali nema puno toga na što se može ako nemaš novac i mislim da me je to uplašilo – rekla je Breanna.

I tada se javila nada, u obliku nesebičnog dara Breannine majke, koja je ponudila biti surogat svojoj kćeri i zetu.  Julie Loving je godinama bespomoćno gledao kako Breanna i Aaron neumorno pokušavaju započeti izgradnju vlastite porodice. Tada joj je palo na na pamet ‘ja im mogu biti surogat!’

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

– Tako sam sretna što mogu pomoći svojoj kćeri i njenom suprugu da osnuju porodicu. To je zapravo sve što želim, da pomognem njima – objasnila je 51-godišnja trudnica.

Jedno je sigurno, da na svijet ima više ljudi kao što je Julie Loving, sigurno bi bio bolje mjesto.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

Nastavite čitati

Top pet