Prošli su praznici, obilasci rodbine, porodična okupljanja i uvijek ista pitanja. Kada ćeš naći partnera, kako je u vezi, kako je u braku, a kad će djeca? Ili komentarisanje drugih porodica, jao kako su oni divni šteta što nemaju djecu. Ili ne znam šta čekaju sa djecom. I uvek uslijedi za mene najbolnije, ne mogu ni da nazovem to šalom – ha, ha, ha kad budeš zatrudnila, rodićeš djevojčicu. 

Pokušala sam par puta da skrenem pažnju tim osobama, da mi takvi komentari smetaju i da ni malo nije lijepo tako nešto govoriti ali bilo je bezuspješno. Imala sam priliku da vidim koliko se ljudi muče da dobiju dijete, da izliječe bolesno i koliko sreće se pojavi u njihovim životima kad u tome uspiju. I takvi ljudi nikada ne mare za pol djeteta. Sve što im je važno je da prošire svoju porodicu i imaju svoje potomke. Susretala sam se sa raznim porodicama ili od jednih slušala o drugima. U jednom restoranu gdje sam radila, gazda je svojoj ženi kupovao zlato svaki put kada mu rodi dijete. Za sina joj je kupio debeli zlatni lančić. Bila sam šokirana tim činom. I ne želim ni da razumijem takav gest, jer mi je apsurdan. Za drugi posao dadilje koji sam takođe radila, nametale su mi se porodice koje su teško dobijale djecu, godine pokušavanja, insiminacije, vještačke oplodnje… I onda gledam kako mi teške volje i sa velikim strahom ostavljaju svoje dijete na čuvanje jer im je ono sve i znaju koliko ljubavi i truda je uloženo u to biće. I taj njihov strah sam jako dobro razumjela i jednim djelom je bilo lijepo vidjeti njihovu i zabrinutost i sreću zbog sopstvenog djeteta. Mnogo mi je bilo sipmatično kada mi je jedna mama rekla koja ima djevojčicu od 8 godina i koja je već samostalna kako se ona sama zaigra ponekad i kako se zabrinula da li joj je dosadno sa njima pa je pitala da li joj je lijepo sa njom i tatom i da li je sretna što su joj baš oni roditelji. I još je dodala da ne može da dočeka da muž i ona završe sa poslom da provode vrijeme zajedno sa svojom djevojčicom igrajući društvene igre i da su jedni drugima dovoljni da joj nije jasno kada drugi mogu da stignu da ispijaju kafe po kafićima i varaju svoje supružnike pored porodice koju imaju kod kuće. Evo, to se i ja pitam?

Kada sam pokušala da istražim zašto je ljudima važan pol, umjesto odgovora na to dobila sam recepte kako da se dobije muško dijete. Kako da se hraniš, u koje doba da imate odnos, pun mjesec ili podne, koje poze, kineska karta pola itd…

Takođe, porazila me je činjenica da su žene spremne da trpe bolan i skup test za rano otkrivanje pola koji je inače zabranjen, da bi mogle da abortiraju ako je djevojčica. Gde je tad Božija pravda? I ti si nečija kćerka, kako te samo nije sram? Ili kako nije sram tvog izabranika da zavoli tebe ženu, a ne prihvati najljepši dar na svijetu već ga tako surovo odbaci? I kako može da zaboravi da je i njega jedna žena rodila. Jedna majka odgojila. I koliko god jedan muškarac insistirao na tome da mu žena rodi sina, ne mogu da razumijem tu ženu koja trpi takav pritisak i pristaje na bolne preglede i onda po vjestima i novinama slijede naslovi: ’’Da sam nosila djevojčicu umjesto sina, ne znam šta bih.’’ Ne, ne mogu da saosjećam sa takvim ženama. Ne mogu ni da ih žalim. Ako ne znaju kakav blagoslov im je život pružio nisu zaslužile ništa bolje od života koji imaju. I ako bi pokušale da objasne da je to zato što vole svoje muževe ja onda ne znam šta je ljubav. Ili je neko ozbiljno pobrkao lončiće. Ne mogu ni da razumijem one besmislene izjave muškaraca kada kažu kako je otac taj koji je stub kuće i kako on sve izdržava i doprinosi, a ne shvataju da zahvaljujući ženi (majci)  svaka marka  je bila dobro raspoređena. Pa onda žele sinove koji će biti nasljednici njihovog dosadašnjeg prestola (veujem da se i dalje igraju kraljevstva iz 15. stoljeća), samo što oni u tom svom ne znaju ništa dok im žena ne pokaže gdje je šta. I onda će sinovi hvaliti majke i govoriti da su kraljice jer rađaju mušku djecu i isto zahtjevati od svoje žene. I igra prestola dobija smisao. Bolestan smisao.

Sila je onda kada svoju ženu čuva i poštuje kao malo vode na dlanu pa ona iz zahvalnosti vrati duplo. To je zdrav odnos.

Jedan dječiji psiholog i psihotarapeut koji je bio i školski nastavnik je izjavio veoma zanimljivu i vrlo poučnu rečenicu: ,,Kao iskusan hirurg koji je pažljiv kada sječe, tako roditelji moraju paziti kada koriste riječi. Jer riječi su, za djecu, poput noža. Mogu nanijeti možda ne fizičke, ali teške i bolne emotivne rane.’’

Rađajte, volite  i ne pravite razlike među djecom. Pokažite im sopstvenim primjerom da budu dobri i pošteni ljudi. To je jedino važno, to nam je svima zajedničko, za svakog čovjeka, bila to djevojčica – žena ili dječak- muškarac. (zenasamja.me)