Posjetite

Život

Priča stare majke: Kako je nekad izgledala prva noć u muževoj kući

To veče, moje prvo u njegovoj (muževljevoj) kući i porodici. Hiljadu duša a dvije tri sobice, sve iz jedne u drugu, tako bijahu poredane…

Tu su braća i sestre, snahe i zetovi, njihova djeca, komšiluk bližnji (kakav li je bio daljnji kad je ovo bližnji) sve jedno drugom selo u dušu, ja se ibretim!

Stojim, u poklopljenim rukama mi svileno mindiljče, vezeno ručno… Čuvala ga moja majka još od kad sam imala deset godina, tad mi je kupila i kat (jeleče i dimije), papuče vezene zlatnim koncem a na glavi četkija (crveni providni pokrov od tila koji i dan danas nose neveste, predivno izvezen metalnim paricama, težak ko tuč), svilenica k’o od pjene satkana, kolan od srme, hanumina ruka menđuše, holta bisera i demek (bajagi) lanac od dva metra (imitacija) … Sve to za mašallah!Ispod svega toga ja! Niko me nista ne pita, teško mi i spolja i iznutra (psihički i fizički) … Što bi rekli ,,pokupilo mi se!” Ja nevjesta, sve oko mene novo, tuđe… Cijela drhtim od nekog uzbudjenja, jedan vakat i zaplah, nikog ne poznajem…

Četkija pritisla, glava mi otpade i sve vrijeme na noge, otekoše mi! Taman sjedni, ono udji svekrva, pa zaova, jetrva, starija komšinka, pa mladja, deca da im ljubim ruku, svi tako redom, ja reko bolje da stojim nego ovako, hrk dolje, hrk gore (sedni, ustani)!

Izređaše se svi, hoće da vide nevjestu, a ja samo gledam njene oči i slušam zorom (na silu) smijeh familije ko da im nije milo što sam se dovela, a nidje onoga moga jada, sve do đerdeka (soba u koju se uvode mladenci) nemade ga!

Nidje niko ne mrda, svi čekaju da nas svedu (ostave nasamo) a ja umrijeh od umora i stida, svi znaju dje ću, šta ću, kuku mene, cijela od muke drhtim!Svedoše nas… Sama čekam u sobi spremljena za čovjeka, a u dvije druge sobe, sto duša! Čuju se muškarci pjevaju, vode ovoga moga ljepotana ka đerdeku i to sa pjesmom ,,Trepetljika trepetala” (to je adet) i uguraše ga u sobu uz vrisku i pisku, ko sad se sećam…
Eh, kad ga ugledah moj dunja, končno neko sa kim ću ,,koju progovorit”, al’, nit osjećam noge, nit ruke, sve me boli, puca mi glava (od one četkije zaaar), popih jedan gutljaj neke đulsije, pojedo’ jedan dud (hurmašicu) grkša mi od čemera, reko hajde mi da polijegamo valja se dić’ prije sabaha uslužit svekrvu i sto onih što čekaju,, čaršaf” , da oglase kakva je nesvesta djevojka bila, hoće li se obradovat majka il’ neće!

Eto, to ti je moja prva noć u kući moga jada! Ne znam da li da plačem il’ da se smijem?!”
Ispriča mi priču moja stara kona doslovce kako je i bilo i reče mi da je mogu podijeliti sa vama… Doživjela je ovo reče prije dosta godina, tu je noć zapamtila i neće je zaboraviti dok je živa, a maštala je o tome da joj prva bračna noć bude za pamćenje…

Zar tako nije i bilo?! Baš je zapamtila!

Reče još nešto kad sam je ispraćala, hvala Bogu što više nije tako… Ove sad samo zamaknu na bračno, il’ igraju po hastala na svojoj svadbi.

Izvor: Facebook – Ajša G. Musa

Priključite se diskusiji

Odgovorite

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Život

51-godišnjakinja će roditi svoju unuku – umjesto neplodne kćerke

Julie Loving (51) dokaz je kako majčina ljubav nema granica – zbog kćeri Breanne Lockwood i njenih problema s plodnošću pristala je biti surogatom te nositi i roditi toliko željeno dijete u porodicu. 

Možda zvuči kao radnja iz meksičkih telenovela, no riječ je plemenitoj gesti požrtvovne majke koja je odlučila pomoći svojoj kćerki te će joj uskoro roditi njenu kćerku, a svoju unuku.

Godinama su Breanna (29) i njen suprug Aaron Lockwood (28) pokušavali postati roditelji, još od vjenčanja 2016. godine para koji se zaljubio u srednjoj školi, a veza je odoljela svim izazovima. Breanna je oduvijek znala da želi biti majka. Nadali su se putovanjima tokom prve godine braka prije nego što su zasnuju porodicu. Ti su planovi stavljeni na čekanje kad se Breannin djed razbolio, jer je toliko željela da on upozna svog praunuka prije nego što umre.

U početku su pokušali ostati trudni prirodnim putem, No, nakon godinu dana bez uspjeha, odlučili su ugovoriti sastanak s dr. Brianom Kaplanom na Klinici za plodnost u Illinoisu. Tamo su s dr. Kaplanom započeli vitro oplodnju, prenosi Today.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

No, nakon 476 injekcija, osam IVF transfera smrznutog embrija, dva pobačaja i izvanmaternične trudnoće, bili su slomljeni.

Nakon četiri godine nade, praćene bolom i razočarenjima, umalo su odustali od ideje da će imati vlastito dijete.  Jedina preostala opcija bila je pronaći surogat, koji može koštati više od 100.000 američkih dolara.

Fizički i psihički znala sam da ću progurati bilo što, ali nema puno toga na što se može ako nemaš novac i mislim da me je to uplašilo – rekla je Breanna.

I tada se javila nada, u obliku nesebičnog dara Breannine majke, koja je ponudila biti surogat svojoj kćeri i zetu.  Julie Loving je godinama bespomoćno gledao kako Breanna i Aaron neumorno pokušavaju započeti izgradnju vlastite porodice. Tada joj je palo na na pamet ‘ja im mogu biti surogat!’

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

– Tako sam sretna što mogu pomoći svojoj kćeri i njenom suprugu da osnuju porodicu. To je zapravo sve što želim, da pomognem njima – objasnila je 51-godišnja trudnica.

Jedno je sigurno, da na svijet ima više ljudi kao što je Julie Loving, sigurno bi bio bolje mjesto.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Breanna Lockwood (@ivf.surrogacy.diary) on

Nastavite čitati

Aktuelno

Ratna sudbina ih odvela u Ameriku i Švedsku, vratili se u domovinu: “BiH je najljepša zemlja, Tuzla najbolji grad”

U moru priča o odlasku u svijet i potrazi za poslom, boljim uslovima života i sigurnijom egzistencijom donosimo jednu izuzetno neobičnu, pozitivnu i motivirajuću priču o porodici koja je odlučila da živi tamo gdje je kako sami kažu “mirna duša”.

Mirza i Idana Mahić školovanje su završili u Švedskoj i Americi a nakon upoznavanja zajednički interes je bio da mirnu luku pronađu tamo gdje će u potpunosti osjetiti svoje zadovoljstvo i mir. Danas sa sinom Makom i kćerkicom Laylom žive u Tuzli i vjeruju da bolje sutra postoji ali da svi skupa moramo biti aktivni kreatori boljeg ambijenta i vlastitim primjerima promovisati pozitivne vrijednosti u društvu. Ove godine Mirza i Idana proslavljaju 10 godina braka ali i 10 godina od povratka u Bosnu i Hercegovinu, piše Tuzlanski.ba.

Kao 12-godišnjaci tokom rata Mirza i Idana napustili su Bosnu i Hercegovinu, Mirzu je put iz Tuzle odveo u Sjedinjene Američke Države, Idana je iz rodne Banjaluke sa porodicom odselila u Švedsku:

“Zbog zdravstvenih problema užeg člana porodice i potrebe hitnog liječenja istog, koje nije bilo moguće u ratnoj Bosni i Hercegovini, sa porodicom iz Tuzle otišao sam u novembru 1994-e za Chicago, tada sam imao 12,5 godina. U Americi sam se školovao te diplomirao e-trgovinu na DePaul Univerzitetu u Chicagu, a nakon toga sam magistrirao ekonomiju na Loyola Univerzitetu koji se također nalazi u Chikagu.” za Tuzlanski.ba Mirza počinje svoju priču, te prepričava iskustvo koje je imala supruga: “Idana je 1992-e iz Banja Luke sa porodicom “otišla” za Novi Pazar, da bi se zbog pogoršane političke situacije u tom dijelu bivše Jugoslavije, 1998-e odselila za Geteborg u Švedsku, imala je tada 12 godina. Idana je naravno nastavila školovanje da bi kasnije diplomirala politologiju, magistrirala javnu upravu na Geteborškom Univerzitetu.”

Trenutak kada su se prvi put upoznali bio je poseban, oboje se sa blagim osmijehom na licu prisjećaju okolnosti u kojem su se pogledi sreli i kako kažu tada su već znali, da će 2008. godina koja je tek nastupila biti jedna od najljepših: 

“Krajem 2007-e sam bio am u Tranasu (Švedska) u posjeti neni, amidži i strini koji su tu živjeli, Idanu sam upoznao na proslavi Nove godine u ex-Yu baru/diskoteci u Geteborgu, tako da je vrlo lako prisjetiti se datuma; 1. januar 2008. u 12:10 ujutro je počeo naš prvi razgovor. Upitao sam Idanu šta misli o životu u Švedskoj i kakvi su joj planovi, kada je odgovorila da je lijepo ali da srce kuca za Bosnu i Hercegovinu, da razmišlja o povratku – rekao sam da možemo nastaviti razgovor jer imamo isti pogled na tu temu koja je meni bila jako bitna. Prije nego što smo stupili u brak, zabavljali smo se oko godinu i po dana, većinu vremena proveli smo u Tuzli, ja sam radio od kuće virtualno, a Idana je pisala magistarski rad. Sjećam se da je Idani bilo interesantno vidjeti moju reakciju kad smo ulazili u Tuzlu po prvi put zajedno, autobusom iz Sarajeva – prolazili pored termoelektrane u Tuzli a meni suze u očima.  Sada joj je jasno i zašto, jer danas gajimo zajedničku ljubav prema ovom gradu.”

U vremenu kada smo svjedoci masovnog iseljavanja mladih u potrazi za sigurnim zaposljenjem, sređenijim sistemom i boljim životnim uslovima kod Mirze i Idane se rodila ideja o povratku u BiH, tačnije u Tuzlu. Kako je uopšte došlo do toga? 

“Oboje smo imali slično odrastanje u smislu da smo svaki godišnji odmor provodili u Bosni i Hercegovini, ja sam svako ljeto radio po 13 sati dnevno kao teniski trener, samo da bi proveo 15 dana u Tuzli. Idana je isto tako obavljala različite poslove da bi mogla provesti dio ljeta u domovini.  Logično nam je onda bilo da pokušamo živjeti tu gdje idemo na odmor, gdje nam je najljepše, a da biramo druge destinacije za ljetovanja/zimovanja.

Kakva je bila reackija  porodice, prijatelja ili kolega na poslu kada ste između Švedske i Amerike odabrali povratak u BiH kao konačnu mirnu luku za podizanje porodice? 

“Iskreno nisu baš bili oduševljeni, smatrali su da je to neka faza koja će kratko trajati. Ali mi smo imali veliku želju da nam se djeca rode i odrastaju u Bosni i Hercegovini, da puste korijene ovdje.  Oni kasnije možda i odu negdje vani da studiraju ili rade, ali jednom kad čovjek pusti korijen i stvori tu ljubav za domovinom, uvijek se vraća – mi smo dokaz. Čak smo otišli i korak dalje, nakon što smo živjeli na Brčanskoj Malti u stanu gdje sam odrastao, i jedan kratak period na Sjenjaku, sada smo u blizini škole Centar, dijelu grada gdje je moja mama odrasla, i njenji roditelji, u biti svi moji Bešlagići – jednostavno imao sam želju da moja djeca odrastaju gdje sam i ja sam proveo veliki dio svog djetinjstva kod majke/djeda, i na tenisu.” ističe Mirza

U BiH se danas mladi školuju, završe fakultete i idu vani kao “gotov proizvod“ da pronađu posao, vi ste otišli vani, završili prestižne fakultete, zaposlili se vani i vratili u BiH? Vaš poslodavac je američka kompanija? Dakle moguće je živjeti u BiH a raditi za američko tržište? 

“Naravno, uvijek kruže te priče kako naše školovanje ne valja, kako nam je obrazovni sistem loš, a onda se postavlja pitanje kako je moguće da su baš Bosanci i Hercegovci najbolje integrirani u recimo Švedsko društvo, od svih etničkih grupa koje su tamo došle (dokazano). I ne samo u Švedskoj, nego gdje god dođe naš kadar vrlo brzo se uklopi u to društvo i postane produktivan dio istog, od Njemačke, USA, Kanade, itd…  Očigledno nije sve to tako loše, ili nam obrazovni sistem nije toliko loš kao što govore, ili u našim porodicama odgajamo djecu na način koji nije za zanemariti. Znači moguće je i otići, i vratiti se, i raditi od kuće, pogotovo sada sa pandemijom sve je više ljudi koji rade virtualno, iz svoga doma za različita svjetska tržišta, ono što Idana i ja radimo zadnjih 12 godina, sad je veća stvarnost nego ikada. Ali ponavljam ta želja, i rad ka određenom cilju mora biti konstantno prisutna. Prva sam generacija koja je završila smjer e-trgovine u cijeloj Americi, jer je moj san je bio da radim virtualno iz Tuzle znajući da mi baš taj smjer daje najveću šansu za postizanje tog sna.”

Pored toga što ste živjeli vani, avanturističkog ste duha, volite mnogo da putujete i obilazite brojne destinacije, slažete li se sa konstatacijom da Bosna i Hercegovina ima prirodne ljepote kakve su rijetko viđaju? Možete li napraviti paralelu između svega viđenog vani i onog što mi imamo?

“Generalno slabo cijenimo sebe, uvijek mislimo da je “trava zelenija kod komšije” – a imamo prekrasne rijeke, šume, planine, itd… jako dobru kuhinju, veliku dozu ljudskosti i humanosti koja je sve manje prisutna na zapadu. Jednom prilikom smo bili u Arizoni, Idana i ja ugledamo natpis “scenski pogled” koji se naplaćuje 5 dolara, te mi naravno znatiželjni platimo da vidimo to čudo.  Drugi turisti koji su tu bili oduševljeni prizorom a mi možemo samo reći da je besplatni pogled sa Kicelja, sa Ilinčice, sa vikendice na Majevici jedno 100 puta ljepši od ovog što smo mi platili da vidimo. Zadnji put na raftingu na Neretvi, grupa turista sa bliskog istoka pije izvorsku vodu koja teče iz stijene i samo ponavljaju:  “Džennet” – nešto sto je njima Džennet, nama svakodnevnica”.

Predivne plaže i impresivne građevine Chicaga sa jedne strane, miran Švedski mentalitet, mnoštvo otoka i jezera sa druge zamijenili ste slanim gradom. Jeste li zadovoljni životom u Tuzli?

“Zadovoljni smo, prvenstveno što imamo izuzetno dobre prijatelje koji simboliziraju ono što čini ovaj grad jedinstvenim na Balkanu, a to je suživot različitih vjera i kultura. Tuzla  nudi interesantan i dinamičan život i za djecu, slana banja, Panonska jezera, i veliki broj sportskih klubova koji odlično rade u razvoju iste te djece. Možemo reći i da je dolaskom Wizz Aira isto tako Tuzla postala dobro povezana sa zapadnom Evropom, a uvijek je bila povezana sa Sarajevom, Beogradom i Zagrebom zbog relativne blizine. Nešto što bi istinski voljeli da se poboljša je kvalitet zraka zimi, na tome se mora raditi intenzivnije, često se dešava da prijatelji i rodbina ne žele da nas posjete zbog zagađenosti zraka u gradu, a da ne govorimo o štetnosti za sve građane Tuzle, pogotovo djecu i stariju populaciju. Isto tako smatramo da se cijeli grad mora ravnomjernije razvijati, jer imamo prijatelje u skoro svim dijelovima grada, i vidi se da su određena naselja zapostavljena nauštrb užeg jezgra.”

Kao diplomirani politolog i magistrica javne uprave Idana Mahić vjeruje da se BiH može otrgnuti od loših politika, nacionalističkih retorika, nesposobnih kadrova, korupcije, nepotizma… 

“Moguće je, sa naše dvoje djece često putujemo kroz različite gradove u BiH, od Trebinja, Ljubuškog, Sarajeva, Banja Luke, itd… i mislim da najviše kroz druženje, upoznavanje možemo širiti priču o suživotu koji gajimo u Tuzli, ne samo pričom nego ponašanjem da gradimo te srušene mostove između ljudi. Naravno ovo nije nešto što će se promijeniti preko noći, nego vlastitim primjerom započeti taj proces, i ako nas se dovoljno uključi u taj proces, vremenom će doći i pozitivne promjene i pomaci u društvu. Postoji kineska poslovica koja kaže da je najbolje vrijeme za posaditi drvo bilo prije dvadeset godina, a drugo najbolje vrijeme je sada. Dakle, najbolje bi bilo da smo prije dvadeset godina počeli sa rješavanjem političkih problema unutar države, ali danas je bolje nego sutra, danas je bolje nego za opet nekih 20 godina.” kaže Idana u prijatnom i motivirajućem razogovoru za Tuzlanski.ba.

Iz vaše perspektive, koju poruku bi uputili mladim ljudima koji ne vide perspektivu u BiH? Da li otići, ostati ili poput vas otići pa se vratiti?

“Naš savjet je da mladi ljudi slušaju svoje srce i da rade ono što misle da će ih činiti sretnim, da se ne boje probati nešto novo, da se ne boje otići negdje novo, a isto tako znati da nije poraz vratiti se. Najgore je odrasti i onda kajati se, što niste nešto učnili. A prvobitno prije donošenja bilo kakve velike odluke, mlad čovjek prvo mora znati sebe cijeniti, cijeniti odakle dolazi, i nikada ne zaboravljati svoje korijene.” za kraj razgovora zaključili su Mirza i Idana. (Foto: V. Živković | Tuzlanski.ba)

Nastavite čitati

Život

Kako izgleda sreća: Ove ilustracije će vam najbolje pokazati

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Soosh (@vskafandre) on

Soosh, samouka umjetnica/ilustrator, proslavila se početkom 2016. godine, nakon što su njene dirljive ilustracije odnosa oca i ćerke obišle čitav svijet.

Godinu dana kasnije, Soosh potpisuje ugovor sa izdavačem “Little Brown Books for Young Readers” i piše svoju prvu knjigu “Dad by my Side” koja je objavljena maja mjeseca 2018. godine, a u aprilu ove godine izdala je i svoju drugu knjigu “Mermaid and Me”.

Ova umjetnica često koristi vodene boje i olovke u boji koje daju njenim djelima taj neki topao osjećaj. Na svom Instagram profilu ima više od 456.000 pratilaca.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Soosh (@vskafandre) on

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Soosh (@vskafandre) on

Polazi joj za rukom da na veoma jednostavan način dočara sreću, ljubav i toplinu porodičnih odnosa.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Soosh (@vskafandre) on

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Soosh (@vskafandre) on

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Soosh (@vskafandre) on

Nastavite čitati

Top pet