Često smo u prilici da čujemo da je usamljenost udvoje gora nego biti sam. Istina je da živimo u doba otuđenosti u kome sve manje imamo vremena za bliske osobe, ali zar brak ne bi trebalo da bude jedino sigurno skrovište od usamljenosti? Neprobojna brana i čuvar našeg intimnog svijeta.

U kojem trenutku su “presušile” riječi i emocije, nestala bliskost, radovanje zajedničkim planovima, putovanjima, uspjesima? Da li nas je ljubav previše uljuljkala, pa smo nesmotreno upali u klopku iz koje se teško izlazi. Kako smo se udaljili od voljene osobe i zašto se čovjek ponekad osjeća kao samac u braku?

“Nemogućnost da dijelimo sadržaje iz najintimnijeg života vremenom može da stvori emocionalnu distancu i da dovede do fizičkog, intelektualnog ili emocionalnog udaljavanja”, kaže psiholog i psihoterapeut Maja Pavlov.

Osjećanje usamljenosti može da podsjeti osobu da je do toga i došlo. Ali takvo osjećanje treba razlikovati od univerzalnog obrasca u kome smo svi na momente usamljeni u nekom aspektu života. Ipak, ukoliko zajedničke teme presahnu, kao i interesovanje jednog partnera za drugog, tad možemo da govorimo o ovoj vrsti problema.

Da li na emotivni jaz među supružnicima utiče rutina u odnosu i uvjerenje da nema potrebe da se previše trudimo oko partnera jer je on već naš? Kao da smo ulaskom u brak dobili doživotnu tapiju na ljubav.

“Mnogo toga je iskrivljeno kada je ljubav u pitanju, a jedna od bitnih stvari je da ne smije da bude ravnodušnosti. Problem je što se to opservira kao neadekvatna ravnodušnost ili indiferentnost, što nije uvijek slučaj. Kada se osoba ponaša smireno i staloženo, neki partneri ovu vrstu manifestacije, gdje ljubav preraste u takozvani odnos ljubav – navika, doživljavaju kao ugrožavanje, tačnije odsustvo emocija. Radi se o nedovoljnom intenzitetu zadovoljstva usljed doživljaja uskraćenosti u osjećanju ljubavi.

Neispunjena očekivanja su jedan od razloga zašto dolazi do emotivnog zahlađenja u braku”, tvrdi Pavlova.

“Dok u odnosu postoji ravnodušnost, partneru je sasvim svejedno da li je druga polovina prisutna ili ne. Kod ljubavi iz navike izostaju prijatna osjećanja, ali postoje veoma neprijatna u slučaju da je objekat ljubavi odsutan. Takođe, očekivanja su najrazličitija i trebalo bi napraviti mjeru između nerealnih i realnih očekivanja. Partneri ponekad razmjenjuju i uvažavaju stilove života, kao što su brz tempo življenja, često odsustvovanje, neuključenost u pojedine porodične i partnerske uloge, ali ponekad se pobune protiv toga, pa dolazi do paradoksalne reakcije. Kada im smeta partnerovo odsustvo i zbog toga se ljute, to vide kao iznevjerena očekivanja. Ovo zna da iscrpi i stvori dodatnu tenziju u odnosu. Važno je da naučite da razgovarate s partnerom i usklađujete očekivanja, odnosno, iznesete svoja, ali čujete i njegovo. Nije dobro prilagođavati se samo jednoj strani.

“Ako se bojiš usamljenosti, ne ženi se”, riječi su slavnog ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova. Da li je moguće izbjeći emotivnu udaljenost u braku ili do toga neminovno dolazi kad-tad, bez obzira na to koliko se partneri trude da njeguju odnos?

“To se dešava ukoliko ne razgovaramo ili nas partner ne čuje i ne shvata ozbiljno. Ako naučimo da budemo otvoreni po pitanju sopstvenih želja i zamisli, veća je vjerovatnoća da ćemo dobiti to što nam je potrebno. Poznajem parove koji imaju različite manifestacije posvećenosti odnosu, a drugi to ‘učitavaju’ kao nedovoljo angažovanje. Naše potrebe su razuđene i individualne. Stvar je prioriteta. Rizično je krenuti samo od ličnog kriterijuma. Ženama je bitna emotivna podrška i razumijevanje, muškarcima takođe, s tim da oni traže fleksibilnost i da im se ne prebacuje ukoliko imaju različite obaveze i angažovanja. Ali i jedni i drugi umiju da pretjeraju i tada nastaje kriza u sistemu koja traži preispitivanje. “Nije problem da suprug radi duže, već što je nakon dolaska kući i poslije odmora i dalje neuključen”, kaže jedna klijentkinja.

Kada je brak najkritičniji?

Psiholog i psihoterapeut Maja Pavlov naglašava da su to obično periodične tranzicije u hronološkom razvoju para ili porodice. To su značajni događaji, selidbe, rođenje djece i njihov polazak u školu, bolest ili smrt člana porodice… Sve to može biti svojevrstan test provjere nosivosti zajedništva.

“U novim situacijama i mi smo često “novi”, pa se nekad čini da jedan partner ne prepoznaje drugog”, tvrdi sagovornica.

“Recimo, niko nije očekivao da će nečija tuga toliko potrajati, da će gubitak posla ostaviti veliki trag na osobu ili da će se nezadovoljstvo partnera projektovati unutar porodice. Ovo je neka vrsta ‘iskušenja’, koja nas poziva na novu adaptaciju i uspostavljanje drugačijih zajedničkih kriterijuma koji bi nam olakšali i zadovoljili kvalitet zajedničkog života.”

Šta činiti kada do toga, ipak, dođe i kako prevazići kriznu situaciju? Da li je moguće podgrijati “uspavane” emocije ili to neminovno vodi ka razvodu?

“Moguće je vratiti energiju u emotivni život ukoliko obje strane imaju volju i želju za tim. Važno je biti svjestan onoga što je prethodilo udaljavanju. Kada se sruši idealizacija, dobro je krenuti dalje. Često je pitanje da li vjerujemo da je promjena moguća u konkretnom odnosu? Ukoliko želimo da se kasnije ne kajemo dobro je dati rok i sebi i drugom i vidjeti šta se dešava.”

Na pitanje da li postoji način da se izbjegne scenario upadanja u emotivnu ravnodušnost, Maja Pavlov kaže:

“Biti u nekom odnosu, posebno partnerskom, je kreativan čin, ma kako djelovao kao rutina, čak i kada u nju zapadnemo. Onoliko koliko smo spremni da ulažemo u sebe, drugu osobu, i na polju ‘mi’, stvara se predispozicija za vraćanje emocionalnog i svakog drugog potencijala. Ponekad je ljudima potrebna neka vrsta asistencije u procesu obnavljanja kako lične kondicije, tako i očekivanja i evolucije kada je zajedništvo u pitanju. Ukoliko nisu spremni na to, neki izaberu da idu dalje, nadajući se boljem. Oni koji ostaju moraju da nađu nov način da razviju odnos, kako bi u njemu osjetili zadovoljstvo.”