Posjetite

Majčinstvo

Možemo li razmaziti djecu? Ili se ipak radi o nečemu drugom?

Zbog osjećaja nelagode ili krivnje koji roditelji mogu imati, nesvjesno i dobronamjerno mogu posezati za brzim rješenjima i kompenzacijama dok djeca i dalje samo traže pažnju roditelja.

Malu djecu, odnosno dojenčad nemoguće je razmaziti. Djeca se rađaju s različitim potrebama koje sama ne mogu zadovoljiti. Odgovarajući na njihove potrebe za hranom, tekućinom, higijenom i dodirom stvaramo osjećaj sigurnosti, povjerenja i privrženosti kod djece. U tom periodu života ne možemo ‘prebrzo’ ili ‘predobro’ reagirati na njihove zahtjeve i potrebe, pa tako niti pretjerati u tome, naravno, ukoliko je način na koji to radimo za njihovo dobro.

Granice djeci pružaju osjećaj sigurnosti

Sigurnost stvaramo i postavljanjem jasnih granica djeci, što postaje sve važnije kako rastu. Pritom djeci treba jasno dati do znanja šta je prihvatljivo, a šta prelazi u ponašanje koje šteti i djetetu i okolini. Djeca vole granice, iako nam se može činiti da ih često testiraju i pokušavaju ukinuti. Granice im pružaju osjećaj da su odrasle osobe odgovorne i da vladaju situacijom. Kad ih roditelji ne definiraju ili (često) sami ruše granice koje su postavili, djeca mogu postati dezorijentirana i nezadovoljna.

Neke granice tu mogu biti postavljane radi sigurnosnih razloga (ne diraj utičnice ili trebaš mi dati ruku kada prelazimo cestu) ili nekih osobnih (ne želim da uzimaš moju odjeću), ali ako u njima nismo dosljedni, ne možemo ni očekivati da će ih djeca poštivati. Danas, kad roditelji imaju sve manje vremena koje mogu kvalitetno provesti sa svojom djecom, postoji i niz novih razloga zašto su skloni djeci pružati i više nego što ona trebaju i traže, te prelaziti vlastite granice.

Zbog osjećaja nelagode ili krivnje koji roditelji mogu imati, nesvjesno i dobronamjerno mogu posezati za brzim rješenjima i kompenzacijama. Ako djetetu uvijek kupite sitnicu koju baš jako želi u tom trenutku, kasnije to može prerasti u ponašanja koje je teško ‘obuzdati’.  Djeca trebaju pažnju i razumijevanje, a ne igračke.

Djeca, koliko god bila mala ili velika, prije svega trebaju roditelje da provedu vrijeme s njima i to tako da budu zaista posvećeni onome što rade s djecom. Djeca ne trebaju osmu, dvadeset i treću ili četrdesetu svjetleću igračku, autić ili haljinicu. Niti trebaju niz aktivnosti na koje ih roditelji umorni razvoze nakon posla. Trebaju puno pažnje, razumijevanja i prihvaćanja, nježnih zagrljaja i ispričanih priča. 

Možda razmaženu djecu ne treba gledati kao razmaženu, kako ih volimo etiketirati u parkićima. Ovdje se radi o prezaštićenoj, dezorijentiranoj i nesigurnoj djeci koja i dalje traže pažnju roditelja na načine kojima su je ranije uspjeli privući. Takva ponašanja često ne priliče njihovoj dobi nego su karakteristična za ponašanja ranijih razvojnih faza. Možda je vrijeme da svojoj djeci počnemo davati pažnju koju zaista trebaju i to kada je trebaju, da ozbiljno doživimo ono što je njima zaista važno, vodeći računa o djetetovim, ali i svojim granicama. Da ih doživimo kao ravnopravne osobe (koliko god bili mali i ovisni) koje znaju šta je dobro za njih.

To ćemo moći tek kada ih vidimo i osluhnemo sve znakove i poruke koje nam šalju od prvog dana.

Šta je posebno važno?

Proučiti šta je za određenu dob očekivano ponašanje, što djeca neke dobi mogu shvatiti, prihvatiti i napraviti istražiti i osvijestiti svoje granice,

Granice koje postavljate u porodici te granice koje želite postaviti djetetu

Ostati mirni i pribrani koliko god vas dijete ‘izbaci iz takta’ (to je ponekad jako teško, ali može se postići vježbom)

Štedjeti riječi NE, NE SMIJEŠ, NE DAM TI i druge inačice za onih par stvari i situacija koje su zaista važne (pitajte se za svako NE postoji li način na koji djetetu ipak možete dopustiti ono što želi i koji je pravi razlog zbog kojeg kažete to NE?! Npr. umjesto Ne igraj se tu s vodom možete pokazati djetetu gdje i kako se može igrati s vodom)

Uvijek ostati dosljedan (zato je dobro unaprijed razmisliti o pravilima i granicama)

Poticati i pohvaliti poželjna ponašanja, i raditi to često prepoznati djetetove osjećaje u pozadini ponašanja, imenovati ih i objasniti djetetu da može razumjeti šta mu se događa i zašto.(miss24sata.hr)

Majčinstvo

Kako hormoni štitnjače mogu utjecati na težinu porođaja?

Buduće majke s niskom količinom hormona koji proizvodi štitnjača imat će teži porod od ostalih žena, tvrde znanstvenici

Već je poznato da premalo hormona tiroksina može zakomplicirati trudnoću, povećati rizik od pobačaja ili preranog poroda. Sada nizozemski istraživači tvrde da čak i normalne količine tiroksina mogu uzrokovati probleme poput krivo okrenute bebe što posebno otežava porod. Često se događa da su bebe okrenute prema majčinim leđima umjesto prema trbuhu, zbog čega je porod ne samo duži nego i teži i najčešće završava carskim rezom.

Istraživački tim sa Sveučilišta u Tilburgu vjeruje kako se s ovim hormonalnim problemom suočava čak jedna od deset trudnica, tako da očekuje kako bi uskoro krvna pretraga kojom se utvrđuje količina ovog hormona trebala postati dio rutine.

Profesor Viktor Popp i njegov tim vjeruju da pomanjkanje tiroksina sprječava bebu da se kreće kako bi trebala. Zbog toga umjesto u optimalnom položaju za porod ostaje zaglavljena u nezgodnijem položaju.

 “Nedavna istraživanja su pokazala da je razvoj motorike kod dvogodišnjeg djeteta povezan s količinom tiroksina u trudnoći”, objasnio je profesor Popp dodavši da dijete do 20. sedmce ne može proizvoditi hormone štitnjače i u potpunosti ovisi od majčinih zaliha. (Miss7.hr)

Nastavite čitati

Majčinstvo

Je li uspavljivanje bebe u naručju dobra ili loša navika?

Iako većina stručnjaka upozorava roditelje da ne uspavljuju bebu u naručju jer se kasnije neće moći riješiti te navike, kad se radi o bebama mlađima od 4 mjeseca, nema ništa loše u tome.

Jedno upozorenje koje većina roditelja čuje iznova i iznova je da se bebu ne uspavljuje u naručju jer ćete je tako naviknuti i više je nećete moći uspavati na drugačiji način. Ali, kad se radi o malim bebama, nema ništa loše u tome.

“Bebe mlađe od četiri mjeseca treba držati na način koji im je potreban, kako bismo ih uspavali”, kaže Satya Narisety, profesorica na odjelu pedijatrije na Sveučilištu Rutgers. Ipak, uvijek stavite bebu na njezina leđa u krevetić nakon što zaspi. To je najsigurniji način.

Ne zamračujte sobu kada uspavljujete bebu

Beba nakon tri ili četiri mjeseca, kada beba razvije redovitije navike spavanja i sposobna je spavati veći dio noći, procjenite je li uspavljivanje u vašem naručju još uvijek pravi odabir. Svako dijete i svaka obitelj drugačiji su. Ali, vjerovatno biste se htjeli riješiti ove navike prije nego što beba počne hodati.

Kad se dijete probudi tokom noći i samo ponovno zaspi bez plača i vaše pomoći, vještina je koja će kasnije biti i više no praktična, i bez brige, i to će se dogoditi.

Treniranje spavanja, odnosno poticanje djeteta kako bi imalo redovitije navike spavanja uključuje stavljanje djeteta u krevetić dok je još budno i puštanje da se samo uspava. Profesorica Narisety, koja je i sama majka, obožavateljica je Ferberove metode, u kojoj roditelji tješe bebu usred noći, ali je zadržavaju u krevetiću, razvijajući na taj način samoumirivanje. Uspostavljanje rutine u spavanju, primjerice, kupka, pa knjiga, pa krevet, također potiče dobar i kvalitetan san.

Ako želite isprobati treniranje spavanja, najprije se obratite doktoru kako biste bili sigurni da nema nikakvih medicinskih prepreka, poput refluksa (stanje u kojem se želučane kiseline vraćaju u jednjak te uzrokuju bolove i žarenje koje odrasli nazivaju žgaravicom), koji bi mogli ometati bebu. (miss7.hr)

Nastavite čitati

Majčinstvo

‘Prestanite sažalijevati mog supruga zato što nema sina’

Danielle Ricci je majka dviju djevojčica i treća je na putu. Za Scarymommy je napisala priču o stereotipima s kojima se susreće njezin suprug kao otac ‘samo'djevojčica.

“Jadan tvoj muž”.

“Hoćeš li i dalje pokušavati dobiti sina??”

“Opet curica?! Sretno, čovječe!”

Istina. Očekujemo našu treću curicu, a ovo su samo neka od pitanja koji nam stižu – uglavnom na račun supruga. Razumijem. Znam da su ovi komentari zamišljeni kao šale i lagani sarkazam, ali stvarnost je da je to reakcija koju dobivamo gotovo od svih s kojima smo pričali. Mom mužu je to smiješno, ali voljela bih to ispraviti.

Moj jadni muž? Isprobaj mog super sretnog muža.

Ko ne bi htio biti okružen toliko snažnim, lijepim ženama?! Budimo ozbiljni, puno je prednosti biti tata djevojčica.

Moj suprug odrastao je kao najstariji u porodici s pet dječaka i jednom djevojčicom. Biti dio ženskog domaćinstva, možda je za njega nepoznat teritorij, ali on se snalazi kao pravi profesionalac. On će prvi za sebe reći da nije osjetljiv tip, a ako je to istina, tada je to, što je tata djevojčica, učinilo ga boljim mužem i osobom. Otkrila sam da je razumljiviji, strpljiviji i empatičniji. Ne kažem da te vještine ne bi dolazile da smo imali dječaka, ali djevojčice su ga natjerale da razmišlja iz perspektive na koju nije naviknuo. Hoćemo li imati još djece? Možda. Je li to zato što želimo dječaka? Apsolutno ne! Dvije me stvari jako iritiraju zbog toga.

Prvo, ljudi koji nas komentiraju vjerojatno ne znaju našu situaciju kada je u pitanju trudnoća. Što ako imamo problema sa začećem? Što ako nismo u mogućnosti imati više djece ili ako je to protiv medicinskih savjeta? Dosad smo bili blagoslovljeni zdravim trudnoćama i bebama, ali mnogi drugi ljudi nisu i nikad ne znaš što bi tvoj nedužni komentar nekome mogao potaknuti. Drugo, nije da je moj suprug podvrgnut isključivo princezama i ružičastoj boji. U dnevnoj sobi održavali su klasične rock koncerte i (na moju žalost) gledali dosta hrvanja i vježbali poteze na svom ocu. Moj suprug svoj roditeljski stil nije zaključao u rodni stereotip – najviše zato što bi on vjerojatno poludio – što znači da se nadamo da ni naše djevojke to neće učiniti.

Mom mužu nije potrebna ‘sreća’ da bi i dalje bio nevjerojatan otac svojim djevojčicama. Dobro roditeljstvo je vještina, a ja osobno mislim da je s prve dvije dosad dobro prošao.  Gledala sam ga kako uči lakirati nokte, naučio je tekst svake pjesme iz Beauty and the Beast i (iako on to možda ne može priznati) mislim da je prilično ‘vezan’ za Frozen II. Moj suprug je postao prilično dobar u razlikovanju lažnih suza od stvarnih i zna reći ne na “Tatice. molim te”.

Iz dana u dan učimo i svaki odgoj je jedinstven roditeljski pristup.  Da, već imamo dvije djevojčice, ali ne, njihove ličnosti nisu nimalo slične. Ono što radi s jednim djetetom možda neće raditi i s drugim. Moj suprug je naučio kada treba zagrliti, a kada samo duboko udahnuti.  Ali pogodite što? Borbe? Izljevi bijesa? Dileme s obrokom? Nisu problemi specifični za spol. To su problemi s kojima bi se bilo koji roditelj mogao suočiti s bilo kojim djetetom. Dakle, mogli bismo imati malo sreće u igranju PowerBall-a, ali kad je u pitanju roditeljstvo, fokusirat ćemo se na vještine i puno ljubavi.

Konačno, ako ste jedan od onih ljudi koji su se šalili zbog ove trudnoće, to je u redu; opraštamo ti. Ovo ni na koji način nije zamišljeno kao napad na tebe ili tvoju prijateljsku šalu. Znamo da smo okruženi s puno ljudi koji su toliko sretni zbog nas i podržavaju našu porodicu. I dok čekamo da naša treća djevojčica upozna ovaj svijet, samo moraš znati da će moj suprug biti dobro. U stvari, mislim da će mu biti više nego dobro. A ako “jadnik” treba predaha od čajnih zabava, možete ga povesti na pivo. (miss24sata.hr)

Nastavite čitati

Top pet