Malom Zuhdiji (12), koga od milja zovu Zule, još nije svejedno i nije se potpuno opravio od toga što su mu nepoznati muškarci u subotu uzeli sve kupine.Ipak, od prodaje uz cestu nije odustao.

Prvo što me sin jutros pitao bilo je: ‘Mama, hoćemo li u kupine?’. Neumoran je, zna koliko nam znači svaki dinar. Nitko ga ne tjera, on jednostavno voli pomagati porodici, rekla je Senada Alić (42) iz mjesta Brlošci u BiH.

Isplakao se, obrisao suze i ide dalje. Moj junak! – ponosna je Senada, nezaposlena majka četvero djece, od kojih najmlađa curica ima sedam godina a najstariji sin 18. Ni Zuhdijin otac Fikret (43) ne radi nego se snalaze prodajom voća i povrća koje beru u šumi koja im opasuje kuću. Zule je, kako kaže njegova mama, prodavati kupine počeo još prije tri godine uz starijeg brata.

U subotu ga je nepravda koju je doživio neizmjerno pogodila. Dva muškarca u kombiju zaustavila su se uz cestu kraj koje je Zuhdija prodavao kupine i pitali su ga koliko koštaju. Dječak im je odgovorio da koštaju 10 maraka, i muškarci su mu rekli neka im kupine istrese u vrećicu, što je mališan i učinio. Nakon toga su otišli ne plativši mu. Selmir Šljivić naletio je istom cestom nekoliko minuta kasnije te se zaustavio.

Vidio sam da dijete plače. Lijevom ručicom pokrio je uplakane oči, a u desnoj je držao kantice s kupinama. Glava mu je bila pognuta. Ruke su mu se tresle. Prišao sam mu, dječak je jecao. Rekao sam mu da se ne brine, da mu neću nauditi. Dječak mi je ponudio kupine, rekao sam mu da ja to ne želim, samo želim da on više ne plače. Onda sam se sjetio da u autu imam još neki sok i keks, dao sam mu i to, rekao je Selmir. Zuhdija je nakon toga otišao kući, a njegova je majka, čim se pojavio, primijetila da nešto nije u redu.

Vidjela sam mu lice i odmah shvatila da je promijenjeno, da mu se nešto loše dogodilo. Kad mi je ispričao da su mu ukrali kupine, zagrlila sam ga i rekla: ‘Nemoj se ništa brinuti, važno je da tebi ništa nisu napravili. Pusti sad te kupine, nabrat ćemo nove’. Vjerujte mi, dala bih tim ljudima sve kupine koje imamo i koje smo ikad nabrali samo da mi dijete nisu taj dan tako uplašili. Jako ga je to pogodilo, a i mene je potreslo – rekla je Senada i dodala da ovo nije prvi put da su joj okrali sina.

Jednom je tako na toj istoj cesti prošle godine prodavao vrganje i također su mu ih oteli prolaznici. Međutim, tad je njegov stariji brat bio u blizini, pa se nije toliko uplašio. Zaista, kome god treba neka dođe meni i samo mi kaže koliko i što želi. Dvije kante, deset, svejedno mi je. Samo neka mi sina ne diraju – ogorčena je Senada.

Istakla je da se cijela porodica odlično slaže, ali da je Zuhdija posebno osjetljiv te da je upravo zbog toga jako vezan uz nju. Proživio je, kaže Senada, već mnogo teških dana zbog njene bolesti.

Patila sam od strašnih vrtoglavica kojima doktori još nisu utvrdili tačan uzrok. Imam i bolesne bubrege i problema sa pritiskom. Dvije godine gotovo da nisam mogla ustati iz kreveta. Sva su mi djeca pomagala, ali Zuhdija je moju bolest najteže podnio. Samo me obilazio i zapitkivao svaki čas: ‘Mama, treba li ti ovo, treba li ti ono?’. Kad ja nisam mogla jesti, ni on ne bi pojeo niti jedan zalogaj. Sad mi je bolje, pa je i on malo živnuo – govori Senada.

Porodica živi od dječijeg doplatka, pa se snalazi  kako najbolje zna, a to je berba svega onoga što im nudi šuma kraj koje žive. Ustaju rano, tvrdi Senada, a onda idu u berbu. Nekad su to kupine, nekad maline, gljive, jagode, šipak… Mali Zuhdija ne prodaje uz cestu cijeli dan.

Ode malo prodavati pa dođe kući, jede, odmori se, gleda TV pa se onda opet vrati na cestu – kaže mama Senada. Dodaje kako joj je drago da su joj djeca radiše i što to zna cijelo selo.

Uvijek kažem svojoj djeci: ‘Sutra mene ili vašeg tate neće biti, pa bolje da znate nešto raditi kako biste se mogli brinuti o sebi’. Bolje i tako nego da postanu lopovi. Bitno mi je da su časni ljudi, a o tome mogu posvjedočiti doista svi koji nas znaju. Nikad ni od koga ništa nismo tražili niti posuđivali. Snalazimo se za sve sami i mislim da živimo sasvim dobro. A pod ‘dobro’ mislim na to da su nam djeca dobro. Da im se nitko ne ruga u školi.

Djeca ih znaju zadirkivati jer nemaju posve nove knjige nego uvijek posuđene i stare. Ali trudimo se jako puno novca izdvojiti upravo za to da imaju što novije i očuvanije. Dajemo im i kvalitetnu hranu jer jednom su ih zadirkivali da jedu kiflu dok drugi jedu hamburger. To nas je strašno pogodilo i zato se maksimalno trudimo da imaju sve što i drugi, koliko je to moguće, kako ne bi bili izloženi ruganju i nepravdi – priznala je majka. Ali kako to sve uspijeva njoj i suprugu Fikretu? Ima li tajne? Kako šesteročlana obitelj s oba nezaposlena roditelja može opstati?

Nema tajne i nema trika. To je borba. Neodustajanje. Vjera. Pretežak je to zadatak, ali ipak sve uspijemo. Valjda zato što se slažemo. Fikret i ja smo 20 godina u braku i jako smo sretni. To prenosimo i na svoju djecu – kaže Senada. Budućnost je, kaže, nimalo ne plaši jer zna da će, uvjerava nas, sve nekako izaći na dobro.

Što se Zuhdije tiče, on se dvoumi bi li htio postati kuhar ili direktor banke. Meni je najvažnije da bude pošten čime god se bavio – rekla je Senada i otkrila da dječak u slobodno vrijeme, dok mu na pameti nisu ni kupine, ni prodaja, ni škola, obožava voziti bicikl i igrati nogomet. Otkriva i da njenom malom Zuli pramen kose raste u obliku srca. Senada je uvjerena da je i to povezano s njegovom dobrotom.

Ima veliko i predivno srce, pa mu se taj oblik ocrtava i na glavi – smije se ponosna majka. A otkad je priča o Zuhdiji kojem su ukrali kupine osvanula u medijima, porodici su se mnogi javili i poželjeli im pomoći. Zapravo, prvi je dječakovu sliku kako prodaje uz cestu Selmir objavio na svom Facebooku i napisao kako je zgrožen činjenicom da postoje ljudi koji mogu na ovaj način povrijediti dijete.

I sama sam se iznenadila kad sam vidjela sinovu sliku na internetu. A onda su počeli pristizati pozivi iz naše i svih susjednih država. Želim zahvaliti svim dobrim ljudima koji su ovako stali uz mog Zuhdiju i želim im sve najbolje. A ne želim ništa loše ni ovima koji su mu odnijeli kupine. Ako još koji put prođu onuda, neka slobodno stanu i zamole nas da im damo voća i mi ćemo im dati besplatno.

Da sada dođu i ispričaju se, skuhala bih im kavu, ali pod jednim uvjetom: da nikad više ne ukradu – rekla je Senada. Selmir, koji je objavio post o dječaku iz Brložaka, čuo se s njegovom porodicom nakon što su im mnogi ponudili pomoć.

Ima u nama jako puno dobrote i samilosti, samo je treba potaknuti i držati se principa i moralnih načela – zaključio je čovjek.

Na kraju, mali nas je Zuhdija odveo do ceste uz koju prodaje kupine. Pratili smo ga uz rub prometne ceste po kojoj su auti jurili enormnim brzinama. Sigurnim korakom doveo nas je do proširenja uz cestu, sjeo na ogradu i malo podignuo svoju kanticu s kupinama. Zamišljeno je i u tišini sjedio neko vrijeme, a onda se zaustavio automobil. Mali je Zule zaradio prve pare tog dana za svoju porodicu. (24sata.hr)